Prošlo je 27 godina od NATO agresije na SR Jugoslaviju i pogibije Siniše Medića, koji je stradao u bombardovanju zgrade Radio-televizije Srbije (RTS), ali bol njegove porodice ni danas ne jenjava.

„Prošlo je 27 godine od NATO agresije na SR Jugoslaviju i pogibije mog brata Siniše (33) koji je stradao u bombardovanju zgrade Radio Televizije Srbije (RTS). I posle toliko vremena bol nije utihnula, boli kao i prvog dana, a znam da neće nikad ni prestati... Njegovi ostaci nikad nisu nađeni, nismo imali šta da sahranimo, bar da možemo na grob da mu odemo da se negde sklonimo i isplačemo...“

Ovim rečima svoju potresnu priču za Kurir ranije je započeo Miroslav Medić, čiji je brat Siniša, zaposlen kao dizajner programa, poginuo zajedno sa još 15 kolega 23. aprila 1999. godine, kada je pogođena zgrada RTS-a.

Sinišino telo, kao ni ostaci radnika obezbeđenja Nebojše Stojanovića, nikada nisu pronađeni jer su se nalazili u samom epicentru udara. Miroslav, koji je takođe radio u RTS-u, bio je na dežurstvu noć pre tragedije, a kobne večeri ga je na poslu zamenio upravo brat.

Sećajući se događaja koji su prethodili napadu, kaže da u početku nisu osećali strah, jer nisu mogli da zamisle da bi jedna medijska kuća sa civilima mogla postati meta.

 - U početku se nismo plašili, nismo osećali opasnost jer nismo mogli da zamislimo da bi jedna medijska kuća sa civilima, postala vojni cilj. Međutim, onda su u NATO počeli brifinzi gde se spominjalo da će da gađaju i RTS zbog navodno lažnih vesti koje šaljemo sa ratišta. Kao da su nas upozoravali da ne emitujemo istinu o zločinima NATO pakta! Nekoliko dana pre nego što je zgrada pogođena, strane novinarske ekipe počele su da napuštaju RTS - priseća se Miroslav.

Kobne noći poslednji put su se čuli oko 21 sat.

 - Čuo sam se sa njim oko 21 čas i rekao je da je dobro, da noć protiče mirno... Bio sam kod kuće sa porodicom kada sam čuo avione kako nisko lete, zatim je usledila eksplozija. Popucala su stakla na prozorima, program je prekinut... Nisam odmah znao da li je pogođen RTS ili neki drugi objekat, ali kada su emitovani prvi snimci, prepoznao sam mesto gde se nalazio moj brat - govori on.

Iako se nadao da su Siniša i kolege uspeli da se sklone u podrum, već narednog jutra sa prijateljima otišao je na mesto nesreće, verujući da će ga pronaći živog ispod ruševina. Međutim, kako su dani prolazili, nada je polako nestajala.

  • Njegovi ostaci nikada nisu identifikovani, kao ni Nebojše Stojanovića. Nije bilo šta da se identifikuje. Drugi bar mogu da odu na grob, da zapale sveću, mi palimo sveću na spomeniku oko RTS-a. Ipak, sećanja na njega u nama živi svaki dan i nikada ga nećemo zaboraviti.

U bombardovanju zgrade RTS-a život je izgubilo 16 zaposlenih, a ovaj događaj ostao je jedan od najtragičnijih simbola NATO agresije na Srbiju.