Osobe koje su još u detinjstvu preuzele brigu o mlađoj braći i sestrama često tokom života razviju specifične emocionalne obrasce, upozoravaju psiholozi.

Iako ih okolina uglavnom doživljava kao odgovorne, stabilne i empatične ljude, stručnjaci ističu da iza takvog ponašanja često stoji rano emocionalno opterećenje i prerano preuzimanje odraslih uloga.

Psihologija ovaj fenomen naziva „parentifikacija“ — situacija u kojoj dete prerano postaje oslonac porodice i preuzima odgovornosti koje bi trebalo da imaju roditelji.

Šta je parentifikacija

Do parentifikacije dolazi kada dete preuzme obaveze koje prevazilaze njegov uzrast i emocionalnu zrelost.

To mogu biti praktični zadaci, poput čuvanja mlađe braće i sestara, spremanja obroka ili rešavanja porodičnih problema, ali i pružanje emocionalne podrške roditeljima i članovima porodice.

Najčešće se javlja u porodicama u kojima su roditelji preopterećeni, odsutni ili emocionalno nedostupni, pa najstarije dete spontano postaje „stub porodice“.

Psiholozi razlikuju dve vrste parentifikacije:

  • Instrumentalna parentifikacija – dete preuzima konkretne obaveze poput čuvanja mlađe dece, vođenja u školu, spremanja hrane ili rešavanja svakodnevnih problema.
  • Emocionalna parentifikacija – dete postaje emocionalna podrška roditeljima ili braći i sestrama, iako za to često nije dovoljno emocionalno zrelo.

Kakve osobine razvijaju takva deca

Rano suočavanje sa potrebama drugih može ubrzati razvoj socijalnih i emocionalnih veština.

Istraživanja pokazuju da deca koja prerano brinu o drugima često razvijaju:

  • izraženiju empatiju
  • bolju kontrolu emocija
  • sposobnost da brzo prepoznaju tuđe potrebe
  • dobre veštine rešavanja konflikata
  • visok nivo odgovornosti i samokontrole

Takve osobe često postaju oslonac drugima i lako preuzimaju ulogu zaštitnika ili organizatora u porodici, prijateljstvu i poslu.

Ali takvo odrastanje ima i svoju cenu

Iako spolja deluju veoma snažno i stabilno, psiholozi upozoravaju da rana odgovornost može ostaviti dugoročne posledice.

Deca koja prerano „odrastu“ često usvoje obrasce poput:

  • „Moram da budem jak“
  • „Ne smem da pravim probleme“
  • „Uvek moram sve da držim pod kontrolom“

Vremenom to može dovesti do:

  • pojačane anksioznosti
  • stalne napetosti i opreza
  • teškoće da traže pomoć
  • osećaja krivice kada misle na sebe
  • problema sa pokazivanjem ranjivosti

Stručnjaci upozoravaju da osobe koje su navikle da brinu o svima često teško prihvataju činjenicu da i njima nekada treba podrška.

Kako se parentifikacija vidi u odraslom dobu

Psiholozi navode da ljudi koji su još kao deca preuzeli brigu o porodici često i kasnije u životu:

  • preuzimaju previše odgovornosti
  • teško prihvataju pomoć drugih
  • osećaju potrebu da stalno budu „jaki“
  • brinu o svima osim o sebi
  • teško veruju da će ih neko drugi podržati

Stručnjaci ističu da takvo ponašanje nije mana karaktera, već obrazac koji je nekada bio način prilagođavanja porodičnim okolnostima.

„Stub porodice“ često zaboravi na sebe

Psiholozi naglašavaju da cilj nije da osoba izgubi empatiju, odgovornost i snagu koje je razvila kroz odrastanje, već da nauči da i sama ima pravo na podršku.

Ljudi koji su od malih nogu bili oslonac mlađoj braći i sestrama često veruju da svet funkcioniše samo ako oni ostanu jaki dok drugi posustaju.

Međutim, zdravi odnosi podrazumevaju i mogućnost da čovek ponekad pokaže slabost, zatraži pomoć i prepusti deo tereta drugima.