Nedavno je u Holandiji zabeležen slučaj koji je pokrenuo ozbiljnu debatu o odnosu između prava na rad i slobode veroispovesti. Mladi stručnjak za informacione sisteme (21) zaposlio se 1. juna 2025. godine u kompaniji koja pruža usluge daljinske tehničke podrške, ali je već nakon dva dana ostao bez posla.

Razlog prekida radnog odnosa nije bila greška u radu niti profesionalni propust, već situacija koja se dogodila tokom uvodnog predstavljanja. Kada mu je rukovoditeljka tima pružila ruku u znak pozdrava, on je odbio da se rukuje, objašnjavajući da takav fizički kontakt nije u skladu sa njegovim verskim uverenjima.

Ovaj gest izazvao je nelagodu, a reakcija poslodavca usledila je veoma brzo. Iako je mladić naknadno putem mejla detaljno pojasnio razloge svog postupka, istog dana mu je uručen raskid ugovora. Kao obrazloženje navedeno je da nije ispunio očekivanja kompanije.

Ne mireći se sa odlukom, odlučio je da pravdu potraži pred radnim sudom, tvrdeći da je otkaz posledica verske diskriminacije. Sud je razmatrao da li je došlo do povrede prava na slobodu veroispovesti, ali i da li je poslodavac imao opravdan razlog za raskid ugovora.

U presudi je zaključeno da je otkaz bio nezakonit i neosnovan. Sud je istakao da se posao koji je obavljao zasnivao na radu sa sistemima na daljinu i da nije zahtevao fizički kontakt sa kolegama ili klijentima, te da rukovanje nije predstavljalo uslov za obavljanje radnih zadataka. Takođe je naglašeno da je procenjivanje zaposlenog nakon svega 48 sati rada proceduralno problematično i neprimereno.

Sud je ocenio da je odbijanje rukovanja poslužilo kao povod za raskid ugovora, što predstavlja oblik diskriminacije na verskoj osnovi. Kompaniji je naloženo da isplati 34.000 evra na ime materijalne i nematerijalne štete.

Ova odluka poslala je snažnu poruku poslodavcima da poštovanje verskih i kulturnih razlika nije stvar dobre volje, već zakonska obaveza. U obrazloženju je posebno naglašeno da zaposleni ne smeju biti dovedeni u situaciju da biraju između svojih uverenja i egzistencije, kao i da dostojanstvo na radu mora biti zaštićeno.

Slučaj je otvorio širu raspravu o tome gde se nalazi granica između profesionalnih normi i prava pojedinca na versku slobodu, kao i koliko se zaposleni moraju prilagođavati pravilima radnog okruženja kada su ona u suprotnosti sa njihovim ličnim uverenjima.