U vremenu kada se sve meri brzinom, preciznošću i savršenom uslugom, jedan mali kafić u Japanu ide potpuno suprotnim putem i pokazuje da pravo gostoprimstvo može imati mnogo dublje značenje.

„Kafić pogrešnih porudžbina“, koji se nalazi u tokijskoj četvrti Sengava, postao je poznat širom sveta upravo zato što greške ne pokušava da sakrije niti da ih ispravi. Naprotiv – one su ključni deo njegovog identiteta. Razlog je jednostavan: goste poslužuju osobe koje žive sa demencijom.

Ovde nikada ne možete biti sigurni šta će vam stići na sto. Umesto kafe, moguće je da dobijete čaj, a desert može biti potpuno drugačiji od onoga što ste zamislili. Međutim, takve situacije se ne doživljavaju kao propust, već kao deo iskustva u kojem se razumevanje i empatija stavljaju ispred savršene usluge.

Posetioci su unapred upoznati sa konceptom i znaju da su strpljenje i otvorenost neophodni. Mnogi odlaze sa osećajem da su dobili nešto mnogo vrednije od obroka – iskrenu ljudsku povezanost i drugačiju perspektivu.

Kako bi zaposlenima olakšali svakodnevni rad, osmišljena su praktična rešenja. Stolovi, na primer, nemaju brojeve, već su obeleženi bojama i motivima cveća, što pomaže osobama sa poteškoćama u pamćenju. Rad u realnom okruženju omogućava im da ostanu aktivni, društveno uključeni i da zadrže osećaj smisla.

Kafić ne radi stalno, već povremeno, u formi mesečnog „pop-up“ događaja, najčešće u zajedničkim prostorima kao što je Orange Day Sengawa.

Ideja je pokrenuta 2017. godine i od tada je poslužila kao inspiracija za slične projekte širom sveta.

Nedavno je ponovo privukla pažnju javnosti nakon što je indijska influenserka Akankša Monga podelila svoje iskustvo, ističući ovu posetu kao jednu od najposebnijih koje bi svako trebalo da uvrsti u plan putovanja po Japanu.

Reakcije na društvenim mrežama bile su prepune emocija – korisnici su koncept opisivali kao „nežno“, „dirljivo“ i „neverovatno originalno“.

„Kafić pogrešnih porudžbina“ suptilno, ali snažno podseća da inkluzivnost nije čin sažaljenja, već izraz poštovanja. Prihvatanjem nesavršenosti, on pokazuje kako se dostojanstvo, saosećanje i osećaj pripadnosti mogu graditi čak i kroz jednostavan čin zajedničkog obroka.