Američkim snagama ponestaje krstarećih raketa „Tomahawk“, pa se sve više govori o prelasku na intenzivne vazdušne udare, ali i mogućoj kopnenoj invaziji. Tek 4. marta, pet dana nakon početka rata protiv Irana, američki sekretar za odbranu Pit Hegset i načelnik Združenog generalštaba general Den Kejn održali su svoju prvu zajedničku konferenciju za novinare.

Na tom obraćanju pokušali su da prikriju ono što je već postalo očigledno: vojna operacija na Bliskom istoku ne odvija se onako kako je prvobitno planirano u Vašingtonu. Scenario za „Operaciju Epski bes“, koji je osmišljen u američkoj prestonici, praktično je odbačen.

Zbog toga se sada postavlja pitanje – šta sledi u novoj ratnoj zoni na Bliskom istoku?

Po svemu sudeći, američka vojna grupa koja je veoma brzo uvučena u rat suočava se sa ozbiljnim problemima. Zalihe precizno navođenih krstarećih raketa „Tomahawk“, kao i presretačkih raketa PAC-3 za sisteme protivvazdušne odbrane „Patriot“, rapidno se smanjuju.

Istovremeno, Iran nije položio oružje kako su u Vašingtonu očekivali. Zbog toga bi američke i izraelske snage uskoro mogle da počnu da koriste klasične gravitacione bombe slobodnog pada umesto krstarećih raketa.

To praktično znači da će izraelski i američki borbeni avioni, koji su do sada pokušavali da izbegnu ulazak u iranski vazdušni prostor i napadali su ciljeve sa velike udaljenosti, sada morati da ulaze duboko u teritoriju Irana.

Time će se direktno izložiti iranskom sistemu protivvazdušne odbrane – naravno, ukoliko taj sistem nije potpuno uništen tokom prvih dana sukoba i ukoliko su njegovi delovi i dalje sakriveni u podzemnim skloništima.

„Još bombardera i lovaca danas je stiglo na Bliski istok. Sada kada imamo potpunu kontrolu nad iranskim vazdušnim prostorom, koristićemo precizne gravitacione bombe sa GPS i laserskim navođenjem od 227, 454 i 907 kilograma, kojih imamo praktično neograničene zalihe“, izjavio je Hegset.

Pitanje je na kakva vazdušna pojačanja je mislio američki ministar odbrane.

Prema dostupnim informacijama, reč je o francuskim lovcima „Rafal“, koji su raspoređeni u vazduhoplovnoj bazi Al Dafra u Abu Dabiju i već su počeli patrolne letove.

Pored njih, u vazduhoplovnu bazu Al Udeid u Kataru sletela je i 12. eskadrila britanskih višenamenskih borbenih aviona „Eurofighter FGR4“.

Važno je napomenuti da je baza Al Udeid u poslednjih nekoliko dana više puta bila meta iranskih balističkih raketa i dronova.

Sistem protivvazdušne odbrane koji se tamo nalazi, a čine ga američki „Patriot“ sistemi, više puta je probijen. Satelitski snimci objavljeni u inostranstvu pokazuju da je pista ove ogromne baze, koja se prostire na oko 31 kvadratni kilometar, prepuna kratera nastalih od eksplozija.

Ipak, šteta očigledno nije bila katastrofalna, jer su britanski avioni ipak mogli da slete u bazu.

Međutim, ostaje pitanje šta bi se dogodilo ako Iran ponovo izvede masovni raketni napad na ovu, kako se sada čini, ne baš najbolje zaštićenu bazu.

U tom slučaju, moglo bi se dogoditi da se još kovčega uputi ka Londonu, što bi otvorilo ozbiljna politička pitanja u Velikoj Britaniji.

Američki magazin Military Watch upozorio je da ulazak Francuske i Velike Britanije u sukob znači da su četiri od ukupno devet svetskih nuklearnih sila sada u ratu protiv Irana – zajedno sa SAD i Izraelom.

Sve to, kako navode, pod izgovorom sprečavanja Irana da razvije sopstveno nuklearno oružje.

Na konferenciji za novinare general Kejn je takođe naglasio da američke snage planiraju da koriste i druge vrste oružja.

„Pored konvencionalnih bombi počinjemo da koristimo i druga sredstva, poput AGM-114 Hellfire raketa vazduh-zemlja, koje imaju lasersko ili radarsko navođenje. One se najčešće koriste sa jurišnih helikoptera ili dronova MQ-1 Predator“, rekao je Kejn.

Ukoliko se američki jurišni helikopteri uskoro pojave na bojištu, to bi moglo da znači i početak kopnene operacije u pojedinim pograničnim oblastima Irana.

Takav scenario već se spominje u brojnim analizama.

Posebno se govori o pokušajima Vašingtona da podstakne kurdske milicije iz iračkog Kurdistana da pokrenu ofanzivu na zapadne oblasti Irana. Iako kurdske snage trenutno negiraju takve planove.

Ipak, uprkos svemu, Iran nije bez snage.

Čak i posle gubitaka koje je pretrpeo, Teheran i dalje raspolaže značajnim vojnim potencijalom koji može mesecima da destabilizuje čitav region.

Čak i kada bi američke i izraelske snage uspele da unište većinu iranskih balističkih raketa, gotovo je sigurno da bi Iran zadržao ogromne zalihe dronova dugog dometa.

Reč je o bespilotnim letelicama tipa „Šahed-136“, koje su na Zapadu poznate kao prethodnici ruskih dronova „Geran“, koji su se dokazali u ratu u Ukrajini.

Iran se godinama smatra jednim od pionira razvoja bespilotnih letelica, a proizvodnja ovih sistema odvija se i u podzemnim fabrikama.

Prema procenama stručnjaka koje citira britanski Financial Times, Iran raspolaže desetinama, pa čak i stotinama hiljada dronova.

To znači da bi mogao veoma dugo da ih lansira u različitim pravcima.

Dosadašnji tok rata pokazao je da takozvani „rojevi“ ovih dronova predstavljaju ozbiljnu pretnju protivnicima Teherana – gotovo jednaku onoj koju predstavljaju balističke rakete.

Prednost dronova je u tome što se lako mogu sakriti – u pećinama, u kamionima koji izgledaju kao obična transportna vozila ili čak u podrumima i potkrovljima običnih kuća.

Istovremeno, američke i izraelske snage još uvek nisu razvile efikasan način da se odbrane od masovnih napada ovakvih bespilotnih letelica.

Najčešće su prinuđene da koriste rakete sistema „Patriot“, što je izuzetno skupo.

Jedan iranski dron dugog dometa košta oko 20.000 dolara, dok jedna presretačka raketa PAC-3 košta između tri i četiri miliona dolara.

Drugim rečima, presretanje drona takvom raketom liči na „gađanje vrabaca topom“.

Problem dodatno komplikuje činjenica da su zalihe PAC-3 raketa na Bliskom istoku već skoro iscrpljene.

Zbog toga su Sjedinjene Države i njihovi saveznici počeli da razmišljaju o iskustvu koje je Ukrajina stekla u borbi protiv ruskih dronova.

Prema navodima Financial Timesa, Kijev od prošle jeseni koristi brze dronove-presretače koji mogu da dostignu brzinu od oko 250 kilometara na čas i presretnu sporije „Šahed“ letelice.

Ipak, čak ni Ukrajina još nije razvila efikasnu odbranu protiv novijih ruskih dronova „Geran-3“, koji mogu da lete brzinom većom od 550 kilometara na čas.

U međuvremenu, prema britanskim izvorima, SAD i pojedine arapske države počele su razgovore sa Ukrajinom o mogućoj saradnji i razmeni tehnologije.

Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski već je poručio da bi Ukrajina mogla da podeli svoje tehnologije presretačkih dronova u zamenu za dodatne rakete „Patriot“.

I dok se ova neobična geopolitička trgovina razvija, američki predsednik Donald Tramp već je nekoliko puta menjao procene o tome koliko bi rat u Iranu mogao da traje.

Prvo je 28. februara najavio da će sve biti završeno za tri dana.

Već 2. marta govorilo se o najmanje četiri nedelje sukoba.

Dan kasnije pominjalo se osam nedelja.

Sada se u Vašingtonu govori o mogućnosti da rat potraje sve do septembra.

Hoće li zaista tako biti – ostaje da se vidi.