MITROPOLIT JOANIKIJE: Da je neko Crnogorcima iz 19. veka rekao da će njihova deca srušiti kapelu – to bi za njih bila apokalipsa!

O knjizi su govorili: Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije, književnici Selimir Radulović i Radomir Uljarević, i autor knjige Manojlo Manjo Vukotić. Moderator ove večeri, bio je urednik časopisa ”Svetigora” Radosav Rajo Vojinović.

Promociji knjige ”Vladika sa Lovćena”, prisustvovao je NJegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski gospodin Pajsije.

Sabrane je na početku pozdravio i o knjizi ”Vladika sa Lovćena” govorio Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.

On je naglasio da je reč o knjizi koja se ne ispušta iz ruku dok se ne pročita do kraja, te da je gospodin Vukotić, budući višedecenijski novinar, postao ”majstor riječi”.

”Reklo bi se da kao da svaku riječ brusi, da zasija što većim sjajem, ali isto tako imate osjećaj da ta riječ teče. Sve mi se čini da je u pravom momentu napisao ovu knjigu. Prije svega tu je njegovo veliko iskustvo u pisanju već dugo; drugo – veliko znanje, veliko poznavanje literature. Koliko je samo književnika, mislilaca, koji su pisali o NJegošu, smjestio u ovu knjigu, sa njihovim mislima, i tako napravio jedno vrlo interesantno štivo, blagodareći tome što se predivno stavlja i u kontekst NJegoševe misli, ali i u kontekst savremenih problema s kojima se susrećemo”.

Hram Božiji – Njegoševa večna inspiracija

Mitropolit je posebnu pažnju posvetio temi hrama u NJegoševim delima, te je u tom kontekstu skrenuo pažnju da i Vukotićeva knjiga ne govori samo o NJegošu, već i o NJegoševoj kapeli kao neodvojivom delu NJegoševog književnog dela.

”Tema hrama u Njegoševom djelu je ogromna i u Luči mikrokozma i u Gorskom vijencu, s tim što u Luči mikrokozma temu hrama NJegoš dodiruje kroz ličnost Gospoda Isusa Hrista Spasitelja našega, a u Gorskom vijencu je to mnogo šire, nekako mnogo konkretnije, mnogo bliže poimanju nas običnih ljudi, običnih hrišćana, ali cio Gorski vijenac je prožet temom hrama.”

U kontekstu priče o hramu u NJegoševim delima, Mitropolit se dotakao i Vladičinih stihova napisanih na kupoli hrama Svetog Petra u Rimu: ”Radi čovjek sve što radit’ može, da ugodi tebi višnji Bože”.

”Možda je to jedna od najljepših himni hramu Božijem, jer preko divljenja rukotvorenom hramu kojega vidimo i opipavamo, kojega razgledamo, on ulazi u tajnu vječnog hrama Božijeg, cijelog kosmosa i kosmičke Liturgije i u tajnu Božije svjetlosti koja se izliva iz tog nerukotvorenog hrama i prožima cijelu tvorevinu.”

Njegoševa želja da bude sahranjen u hramu Božijem naglašena u njegovom testamentu

Skrenuvši pažnju na to da NJegoš Luču mikrokozmu završava Liturgijom, on je podsetio na stih ”dobrodjetelj u hram osveštava” i iznio svoje tumačenje ovih reči, podvukavši da je ono jednostavno i da može biti, kako je kazao, ”početak tumačenja tog stiha”.

”Dobrodjetelj, vrlina, tek dobija svoju silu i svoju svetost kada se kroz hram doživljava i kada se kroz hram osvešta bilo koja naša vrlina, milosrđe, dobrota, samilost, sažaljenje, strpljenje. LJubav nije sama za sebe dovoljna dok ne dobije božanski sadržaj, dokle se kroz hram Božiji ne osvešta, e tek tada ona kao dar Božiji zablista u svom punom sjaju, a Luča mikrokozma, kao što rekoh, završava Liturgijom.“

Navodeći nekoliko misli iz NJegoševog testamenta koje se odnose na Liturgiju, ”koliko me od moga đetinstva Tvoje nepostižimo veličestvo topilo u gimne, u gimne Božestvene radosti, udivlenija i veleljepote Tvoje…”, Mitropolit je ustvrdio da je NJegoš u svom testamentu naglasio svoju želju da bude sahranjen u hramu Božijem.

„Kad uđemo u smisao Njegoševog djela lako ćemo shvatiti zašto je NJegoš zaželio da se sahrani u crkvi gdje se neprestano služi Božija Liturgija kao u svakom osveštanom hramu, jer na svaki osveštani hram Božansko oko neprestano prizire, Božanska blagodat uvijek tu obitava“.

”Vidimo da on ovdje zapravo govori o Liturgiji koja se vrši u hramu, o onoj Liturgiji koja obuhvata i nebo i zemlju, a svaka Liturgija obuhvata i nebo i zemlju, jer zapravo vječni arhijerej, sveštenodelatelj svake Svete službe, naročito Liturgije je sam Gospod Isus Hristos kao vječni arhijerej, a svi mi, i sveštenstvo i narod koji smo u hramu, saslužujemo Hristu kao vječnom arhijereju. ”

U nastavku Mitropolit citira i tumači još nekoliko redova iz Njegoševog testamenta. ” Ja sa nadeždom stupam k tvojemu svetilištu božestvenom, kojega sam svijetlu sjenku nazrio jošte sa brijega, kojega su moji smrtni koraci mjerili. Ja na tvoj poziv smireno idem, ili pod tvojim lonom da vječni san boravim, ili u horove besmrtne da te vječno slavim”.

”Dakle, ta tajna odlaska u naručje Božije, nije baš potpuno nikome otkrivena, ali on ostavlja jednu malu dilemu da li će se naći pod lonom Svevišnjega, da vječni san boravi. To je zapravo vječni život; ili u horove besmrtne da vječno proslavlja Gospoda. Zapravo, on ima izvjesnost i jednog i drugog. To se samo u našem umu ne slaže, ali u umu NJegoševom je to sigurno bilo jedno. On je često volio da ostavi poneku nedorečenost, da i nama da priliku da tumačimo i da poniremo u tajnu koju nam on naznačuje.”

Čuvari Njegoševog amaneta

Vladika Joanikije je u svom obraćanju posebnu pažnju posvetio Njegoševom amanetu, koji, kako je Mitropolit kazao, Njegoš ”nije napisao svojom rukom, jer njegova zapovest je bila amanet za svakog Crnogorca”. Vladika je dodao da se svaki amanet potvrđuje zavetom, te naglasio da je Njegoš ostavio zakletvu da ga njegovi Crnogorci sahrane na Lovćenu, te da ako to ne ispune, ostaviće prokletstvo na njih.

”To moramo znati – silu Njegoševog amaneta, koji nisu mogli odmah ispoštovati zbog nevremena ali i zbog nereda koji se dogodio, neredovnog stanja, ali je knez Danilo čim se malo sabrao, odmah je izvršio Njegošev amanet i ispunio njegovu volju. Odužio se svome prethodniku. Isto tako je taj amanet poštovao i kralj Nikola. Vidimo da je odlazio na Lovćen, da je kapelu obnavljao, da je na svaki način vodio računa da se redovne godišnje službe vrše na Lovćenu. Kapela je po svemu funkcionisala kao Božiji hram, iako je crnogorski sud donio sramnu odluku u komunističko vrijeme – da kapela nije bila hram. Šta ih briga? Moglo im se, ali time je sud zapravo poništio sam sebe. Time je sud obesmislio cio taj proces”, kazao je Mitropolit Joanikije.

Mitropolit je istakao veliki značaj trojice mitropolita crnogorsko-primorskih: Mitropolita Gavrila Dožića (potonjeg Patrijarha srpskog), Mitropolita Danila Dajkovića i Mitropolita Amfilohija Radovića u očuvanju Njegoševog amaneta.

U vreme Mitropolita Gavrila Dožića došlo je do velike obnove Lovćenske kapele posle stradanja u Prvom svetskom ratu kada su je Austrougari umnogome oštetili projektilima. Mitropolit Gavrilo je insistirao na tome da se cela Crkva založi za obnovu Lovćenske kapele i njena obnova je vrlo brzo postala centralna tema u Srpskoj crkvi. Kralj Aleksandar, budući da je u to vreme bio vrlo blizak sa Ivanom Meštrovićem, imao je ideju da na Lovćenu sagradi jedna veća građevina – mauzolej, međutim, nakon razgovora sa Mitropolitom Gavrilom Dožićem, vrlo brzo shvata da je ta ideja pogrešna.

”Mitropolit Gavrilo Dožić je išao lično kod kralja Aleksandra i izložio i svoj stav, ali i stav Svetog arhijerejskog sabora. Moramo priznati da kralj Aleksandar apsolutno nije protivrečio. Odmah je prihvatio inicijativu Crkve i te se svoje zamisli, odnosno svoje zablude, vrlo lagano odrekao. LJudski je to sve bilo nekako s njegove strane, a on kao krvni srodnik prihvatio je da se iz kraljevske kase, ne iz državnog budžeta, obnovi Lovćenska kapela, kao krvni srodnik Njegošev.”

Zajedno sa srušenom kapelom, kazao je Mitropolit Jonaikije, postradao je Mitropolit Danilo Dajković, koji se lavovski borio, sa jakim argumentima koji su bili nepobitni i tako ubedljivi sa strane struke, ali za tadašnju vlast to nije značilo ništa.

”On se saraspeo sa Lovćenom, sa kapelom, odnosno raspeo se sa Vladikom Radom. Kada je nad Svetim Vladikom izvršeno nasilje kakvo nismo mogli očekivati ranije. Da je neko rekao Crnogorcima u 19. i s početka 20. vijeka da će oni i njihovi sinovi u budućnosti rušiti kapelu, to niko ne bi mogao vjerovati. To bi bila apokaliptična priča za njih. Isto tako, prosto je nezamislivo rušiti svetinju koja je imala takvo mjesto u našoj svijesti da je ušla u grb Crne Gore i ostala.”

Mitropolit je skrenuo pažnju da se u knjizi Manojla Manja Vukotića ”Vladika sa Lovćena” nalaze detaljni opisi istupanja i borbe Mitropolita Danila Dajkovića da se sačuva kapela na Lovćenu.

On je dodao da kada se govori o zastupnicima NJegoševog amaneta, nikako ne možemo da izostavimo princa Mihajla Petrovića, koji se argumentovano i znalački borio i pokrenuo tužbe, što takođe tadašnjim vlastima nije značilo ništa.

Kao velikog zastupnika Njegoševog amaneta, Mitropolit Joanikije je naveo blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji je, kako je rekao, ”na svaki mogući način podsećao vlasti Crne Gore da oslobode Crnu Gore od Njegoševog proklestva”, da ispune NJegošev amanet, da vrate kapelu na Lovćen i da NJegoša konačno sahranimo u njegovoj crkvi i proslavimo ga kao sveca.

”Mnogi ljudi na vlasti su govorili da bi to trebalo učiniti, međutim to se sve odlagalo i odlaže se i do dana današnjega. Nisam čuo ni jedan argument koji bi bio utemeljen u istini i u valjanim razlozima protiv obnavljanja kapele, ali jednostavno nema hrabrosti ova naša država da to učini. Ne može ona da slijedi Njegoša, prosto se raslabila do te mjere da to još uvijek ne može da učini, ali Bog će dati snage ovome narodu da to jednoga dana ispuni”, rekao je Mitropolit.

On je na kraju zaključio da srušena Lovćenska kapela ima svoju tajnu i svoju silu. Kako je kazao, ona iako je raspeta, njeno dejstvo time nije prestalo, nego se i pojačalo, što na neki način potvrđuje i knjiga gospodina Vukotića.

”Ona se, kao što Desanka kaže: na nebo vaznela. Ona djeluje iz onog svijeta na ovaj svijet. Djeluje na naše savjesti. Pročišćuje nas, vraća nas samima sebi. Vraća nas našoj savjesti. Vraća nas NJegošu i Njegoševom amanetu. Vidimo svojim očima dejstvo NJegoševe kapele, već su po Crnoj Gori mnoge podignute, a i u drugim srpskim zemljama se podižu.”

Mitropolit Joanikije je obraćanje završio rečima da je delo Manojla Manja Vukotića ”Vladika sa Lovćena” doživeo kao jednu od novopodignutih Lovćenskih NJegoševih kapela, jer, kako je rekao: ”NJegoš iz onog sveta deluje preko svojih sledbenika, preko svojih duhovnih naslednika”, te da je velika stvar što se gospodin Vukotić našao u tome zboru zastupnika NJegoševog amaneta i obnove Lovćenske kapele. ”Na tome mu kao Mitropolit crnogorsko-primorski od srca blagodarim”, zaključio je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.

Bonus video:

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI