Kada je 1849. godine objavio knjigu Srpske narodne poslovice, Vuk Karadžić nije samo sakupio izreke – zabeležio je duh jednog vremena. Među hiljadama poslovica našle su se i brojne koje se odnose na žene, brak i porodične odnose.

Danas mnoge od tih izreka zvuče grubo, pa i uvredljivo. Međutim, one predstavljaju istorijsko svedočanstvo o patrijarhalnom društvu 19. veka i sistemu vrednosti koji je tada bio dominantan.

Ovo su neke od tih izreka:

  • Ako Turčin pogine, buli drugi ne gine.
  • Da joj zašiješ usta, na stražnjicu bi progovorila. (kaže se za lajavu ženu)
  • Do groba: lele! a od groba: ko će k mene! (kada sahrani muža)
  • Dobro je nekad i (pametnu) ženu poslušati.
  • Žena pijanica - gotova bludnica.
  • Žena se uzda u plač, a lopov u krivokletstvo.
  • Žena će samo onu tajnu sačuvati koju ne zna.
  • Ženi, zmiji i mački ne treba verovati ni kada su mrtve.
  • Ženu, decu i psa treba biti i hraniti.
  • Ženu, pušku i konja može čovek pokazati, ali u naruč ne davati.
  • Kada žena plače pitaj je šta hoće.
  • Lajava žena, često puta bijena.
  • Lakše je sačuvati zeca na gori nego ženu na domu.
  • Ne daj kobile u najam, niti puštaj ženu na sajam.
  • Nemoj biti ljuta da ne budeš žuta, već budi dobra da ne budeš modra. (preti poneki čovek svojoj ženi)
  • Ni u moru mjere, ni u ženi vjere.
  • Opasala se jezikom k’o kuja repom. (kaže se za lajavu ženu)
  • Pruža pogan jezika kao krava posran rep. (kaže se za neko jezičavo čeljade koje druge grdi i ruži poganim rečima)
  • Žene su da zbore, a ljudi da tvore
  • Žena i zmija se u glavu udaraju.
  • Gori je ženski jezik no turska sablja.
  • Gde žena buči tu muž muči.

Narodne poslovice su ogledalo vremena u kojem su nastale. Čitajući ih danas, ne moramo ih prihvatati – ali ih možemo razumeti kao deo kulturnog nasleđa koje svedoči o prošlosti i razvoju društvene svesti.