zločinačka akcija oluja
Foto: Printscreen/Foto: Shutterstock/Printscreen/Ilustracija

Naša sagovornica na početku se osvrnula na dešavanje pre zločinačke Oluje - na njen život u Gospiću pre nego što je morala kao dete da napusti sve da je Hrvati ne bi ubili.

- Ja sam imala 10 godina tad, to je ’95., ali imala sam nekih 6,7 godina kad je sve to krenulo tamo, taj rat I sve. Kada sam krenula u prvi razred tada je već krenulo da se zakuvava. Ja se sećam dosta tog perida, sećam se osećaja iz tog perioda najviše, više nego nekih dešavanja. Sećam se da je tata tad odlazio na ratiše. I da je to bilo nama strašno. Prođeš kroz grad ono nema muškaraca otprilike. Tada je jednom nedeljno dolazio za vikend ili tako nešto. Mi (ona i njen mlađi brat) smo bili sa mamom, tatom i babom i dedom. Najviše mi je falio otac u tom preriodu. Krećeš u školu, neke stvari ti se dešavaju, a nije tu. Osećaš i neku dozu straha vidiš nešto se dešava vidiš i po mami i po ljudima oko tebe -priča za Alo! Milica koja danas sa svojom porodicom živi u Beogradu.

- Najviše se sećam kad su jednom tatu iznosili na nosilima, to mi je bilo baš strašno. Tad smo mislili da će umreti, da je ranjen. Ali njemu su se uklještila leđa dok je bio u rovu. Ja sam tada bila mala, ali taj strah je neopisiv.

Milica je za Alo! ispričala kako je u toku noći gledala kako kolone ljudi prolaze iz Knina, nesvesna situacije da će isti horor sačekati nju i njenu porodicu samo par dana kasnije:

- Ne znam ni odakle sve idu, misliš neće tebi ništa da se desi, oni samo prolaze tuda. Tada sam bila nesvesna situacije da će za par dana nama to isto da se desi. Sećam se da je mama imala spakovane kofere. Dva kofera sa stvarima za prvu ruku, dokumenta i nešto hrane što može da stoji u tom koferu. Sećam se dobro dana kad smo trebali da krenemo. Mi smo baš kad je oluja bila krenuli. Dva tri dana Gospić se čistio nema nigde nikog, već su svi otišli, a mama nije htela da krene dok tata ne dođe. Nije postojala mogućnost da mi odemo odatle bez njega. Kako su se povlačili, tata se među poslednjima vratio i bukvalno je ušao u dvorište i viknuo „Pakujete se! Što me čekate“ u smislu bežite živu glavu spašavajte. Mislili smo da ćemo se vratiti najkasnije za mesec dana tu.

"Tu je pala bomba i tu je jako puno ljudi poginulo"

Milica je za Alo! ispričala i o najvećem užasu koji je doživela dok su u dugoj koloni bežali u pravcu Srbije.

- Ta kolona je bila dugačka nekoliko kilometara, to je jako sporo bilo. Znam iz priče kada smo bili na jednom parkingu, mislim da je to je bio Petrovac, samo pola sata, sat vremena kada smo otišli sa tog parkinga tu je pala bomba i da je tu jako puno ljudi poginulo. Onda kad shvatiš da si malo pre ti bio tu... To je katastrofa – drhtavim glasom prepričava naša sagovornica užas koji je preživela.

- Ideš, samo ideš za ljudima i nemaš pojma gde ideš.  Kada smo stigli do Banjaluke, tata je video prijatelja iz srednje, oni su nas tu hranili...  Idemo za Srbiju, nema šta tu da se traži, nema povratka. Znam da smo prešli preko Rače i  da su se kola pokvarila tu negde. Tetka (iz Beograda) je po nas poslala taksi, jer kola nisu radila. Taksista, toga se dobro sećam, dao nam je karamele, imao je pun gepek tih karamela koje je delio tako, jer je jako puno izbeglica dolazilo.

"Tek sada se vide posledice..."

Millica priča da je mnoge stvari zaboravila, ali i da njeni roditelji ne žele da pričaju o užasu koji su preživeli:

- Tek sada se vide posledice na našim roditeljima, tek sada osetiš na njima da kreće da ih hvata to sve što su proživeli tada. Kada su došli bilo je - radi, gradi, školuj decu, bori se za život svaki dan, mislim koliko imaš vremena da razmišljaš o svemu šta si prošao.

Samo su ostali goli zidovi 

Posle 2000. godine su se njeni baka i deka vratili u Gospić, ali kaže da nisu mogli radije da se vrate u kuću jer su Hrvati koji su tu bili zaposeli njihov dom. To je inače jedna od retkih kuća u tom mestu da je Hrvati nisu spalil ili potpuno uništili.

- Moji su hodali oko kuće to je bilo negde 1998., nisu mogli da uđu nisu im dopustili, nisu mogli ni u dvorište da uđu. I tad je u tom periodu bio promenjen zakon kod njih kada su svi Hrvati morali da se isele iz srpskih kuća i tad smo dobili kuću nazad. Sve su izneli, samo su ostali goli zidovi - priča Milica za Alo!

Baka i deka su u međuvremenu preminuli pa ona i njeni sada idu tamo tek ponekad.

Hrvati danas slave najveći zločin dok srpska rana ne zaceljuje

- Ovih dana mene uhvati i bes i nervoza i sve nekako u ovom periodu nikad nisam u Lici. Trudim se da iako odem tamo da odem pre toga, da se vratim pre avgusta. Da si iz kuće izbačen premešten u neko drugo mesto, da se preseliš negde van Beograda u Niš recimo, pa će biti malo stres dok se ne privikneš, a kamoli da ostaviš sve za sobom – završava svoje teško i bolno iskustvo Milica za Alo!

BONUS VIDEO

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI

Komentari (1)

Loading
Миомир

04.08.2023 09:50

Хрвати- усташе славе погром и убијање Срба и уништавање свега што је српско!!! Какав луд и ненормалан народ, какав шљам и скотине, какав олош и хоштаплери??? ФУЈ БРЕ зликовци ФУЈ. 🇷🇸Живела 🇷🇸 Србија 🇷🇸 и сви 🇷🇸 СРБИ 🇷🇸❤️ ма где били🇷🇸 СРБИЈА ❤️🇷🇸