PUTIN NA ISTORIJSKOJ MISIJI DA OSTVARI SNOVE RUSKIH CAREVA Da li će "odeski protivgambit" vaskrsnuti imperiju?
Alo! Ilustracija

U januaru 2013. predsednik Si Đinping održao je govor pred članovima Centralnog komiteta Komunističke partije Kine. Prvo, u tom govoru svet je predstavljen onakvim kakav „jeste". Drugo, iako se analiza najvećim delom odnosila na razgloge urušavanja Sovjetskog Saveza, Sijevo izlaganje imalo je šire značenje. Da, ono je bilo namenjeno i nama - zapadnim slušaocima.

 

Velika igra počela 90-tih  

 

Imanuel Valenstajn je već 1991. upozorio Zapad na „lažnu svest" proizašlu iz hladnoratovskog trijumfa. Jer, upozorio je Valenstajn, sovjetski kolaps nije predstavljao urušavanje samo lenjinizma. Ne, bio je to 'početak kraja' za oba pola velike ideološke antinomije: Onog koji je govorio o 'američkom veku' i 'Bogu na našoj strani' sa jedne, i onog koji je govorio o lenjinizmu, kao jednako univerzalističkoj eshatologiji, sa druge strane."

Budući da su ova dva satkana od istog univerzalističkog ideološkog platna - odnosno budući da jedan definiše i konstituiše 'drugog' - gubitak manihejskog neprijatelja doveo je do krzanja niza geopolitičkih struktura proisteklih iz Hladnog rata, budući da je pobedničkoj ideologiji nedostajalo bilo kakvo zadovoljavajuće objašnjenje za svoju globalnu vladavinu, ciljeve i svrhe - u odsustvu konstitutivnog „neprijatelja" (tj. komunizma).

Si je u svom obraćanju raspad Sovjetskog Saveza pripisao „ideološkom nihilizmu": Vladajuća nomenklatura, poručio je Si, prestala je da veruje u prednosti i vrednosti njihovog sistema, i to u odsustvu bilo kakvih drugih ideoloških koordinata u koje će situirati sopstveno razmišljanje. Zato su sovjetske elite skliznule u nihilizam.

- Zašto se Sovjetski Savez raspao? Zašto se Komunistička partija Sovjetskog Saveza raspala na komadiće? Važan razlog je jaka konkurencija u ideološkom domenu. Potpuno odbacivanje istorijskog iskustva Sovjetskog Saveza, odbacivnje istorije KPSS-a, odbacivanje Lenjina, odbacivanje Staljina - to je izazvalo haos u sovjetskoj ideologiji i označilo ulazak u istorijski nihilizam - poručio je Si.

Da li se nekome pale lampice? Upravo na taj način Amerikanci odbacuju svoju istoriju, proglašavajući je „narativom belog čoveka"; odbacuju bivše lidere Sjedinjenih Država kao 'robovlasnike'; skrnave očeve-osnivače svoje države i ruše njihove spomenike.

Izbeći nihilizam

Si u svom govoru poručuje: „Jednom kada Partija izgubi kontrolu nad ideologijom, jednom kada više ne bude u stanju da pruži zadovoljavajuće opravdanje za sopstvenu vladavinu, ciljeve i svrhe, tada se pretvara u partiju individua koje povezuje samo cilj da steknu što više novca i moći." Partija tada stupa u „ideološki nihilizam."

Ovo, međutim, nije bio najgori ishod. Najgori ishod, primetio je Si, bio je to što je zemlju preuzela grupa ljudi koja nije imala nikakvu ideologiju, već samo krajnje ciničnu i lukrativnu želju za vlašću.

Ovo je Valenstajnova poenta: „Preuranjeni trijumfalizam" proizašao iz Hladnog rata je učinio da ideološko manihejstvo, koje je bilo u osnovi funkcionisanja post-prosvetiteljske moderne, postane mnogo teže za održavanje. Liberalizam, kao jedna od dve forme univerzalizma, eliminisao je kompletnu konkurenciju na svom pohodu ka hegemoniji, čime je, paradoksalno, razvejao ideološke mentalne magle i omogućio povratak ka partikularizmima ukorenjenim u civilizacijskim razlikama.

Ovaj proces se odvijao decenijama, preoblikujući politiku širom sveta, oživljavajući tradicije, narode i različite načine života. Samo u Americi, u anglosferi i među evropskim rusofobima vladajuće klase su nastavile da se opiru ovim promenama, koristeći znatne resurse za - sada već potpuno cinični - nastavak nametanja liberalnog 'poretka'.

I to je suština revolucije koju predvode Si i Putin: razvejavanje ideoloških magli kako bi se omogućio povratak na koncept koncerta civilizacijskih, autonomnih država.

Otuda je „spasavanje Ukrajine" postalo poslednja politički korektna mantra u službi projekta „Američki vek"; sada je tu maska „osvešćenosti", dizajnirana da projektuje SAD kao međunarodnu moralnu policiju - koja primenjuje osvešćene doktrine - umesto kao običnu veliku silu. (Tako je simbol podrške ukrajini postao transdžender zastava ukrašena rečju „mir").

Ukrajinski rat je nehotice postao simbol mnogo veće borbe. Ukrajina je simbol dva isprepletena pogleda na svet. U bukvalnom smislu, ova zemlja je postala polje za inicijative i kontra-inicijative u evoluirajućoj strateškoj velikoj igri makinderovskog tipa.

Franački varvari

Važnost ukrajinskog rata, međutim, seže daleko unazad - sve do 5. veka - kada su franački "varvari" (kasnije prožeti starozavetnim etosom božanskih izabranika, kojima je svet sudbinski "obećan" nakon uništenja onih koji su se opirali volji Božijoj) prohujali zapadnom Evropom. Ovo je konačno stavilo tačku na stari Rim, nakon ultimativnog stvaranja Karolinškog carstva (Rajha).

Zaboravite na priče o napoleonskom korenu evropske rusofobije. Karolinški ideolozi, u nastojanju da konsoliduju moć, pokrenuli su brutalni kulturni rat protiv carstva koje se protezalo od Kine i Tibeta na severu do Mesopotamije i Egipta na Jugu, a čiji su koreni dosezali i do Mediteranskog basena.

Savremena Evropa, odnosno "Zapad", projekat je franačke civilizacije koja je izgrađena u ruševinama i krvi prethodne civilizacije. Francima su bili potrebni vekovi da bi u potpunosti iskorenili (pravoslavne) rimske civilizacije južne Evrope te da bi sebe proglasili za "nove Rimljane". Ovi poslednji su stoga počeli da naginju ka judeo-hrišćanstvu, jer pravoslavlje ima tendenciju da ide ka ranijim impulsima.

Iako je tradicionalno rusko pravoslavlje još uvek u procesu sopstvene rekonstrukcije, i dalje je dovoljno moćno da bilo kakav pokušaj potčinjavanja Rusije neo-franačkom svetu učini uzaludnim. Poenta je sledeća: Da bi se ukrajinski rat razumeo u kontekstu dvostruke spiralne igre unutrašnjeg tradicionalizma i spoljne ideologije, mora se razumeti na šta Putin misli kad govori o nacizmu, kao i razlog zbog kojeg Rusija istoriju vidi kao kontinuitet neprijateljstava prema ruskoj civilizaciji koji počinje sa Velikom šizmom 1054. godine, nastavlja se kroz dva svetska rata, i okončava se u današnjoj šizmi u čijem središtu je Ukrajina.

Ali vratimo se na današnju geopolitičku situaciju i pitanje šta sledi.

Pomorska igra

Prvo, Velika igra. Oslobađanje crnomorske obale Ukrajine, uključujući Marijupolj i Herson, bila je velika strateška pobeda Rusije u Velikoj igri budući da je, kako Badrakumar pronicpljivo objašnjava, obezbeđivanje Kerčkog moreuza osiguralo morski tranzit iz Crnog Mora sve do Moskve i Sankt Petersburga, i pružilo stratešku pomorsku rutu iz Kaspijskog mora (preko kanala Volga-Don) ka Crnom Moru i Mediteranu.

U široj perspektivi, Volga ne povezuje samo Kaspijsko sa Baltičkim morem, već i  sa Severnim morskim putem (Arktik) rutom Volga-Baltik. Dakle, Rusija je preuzela kontrolu nad integrisanim sistemom plovnih puteva, koji povezuje Crno more sa Kaspijskim, a odatle sa Baltikom, a takođe i sa Severnim morskim putem (koji je 4800 km duga brodska linija koja spaja Atlantik i Pacifik, prolazeći duž ruskih obala Sibira i Dalekog istoka).

Neumoljiva strateška logika ovih poteza je da Odesa mora biti na strateškom planu Rusije, jer je to čvorište koje otvara dunavski sistem plovnih puteva koji povezuje Rusiju sa centralnom Evropom. Udaljenost između Odese i delte Dunava je oko 200 km.

Sledeće, Samit u Teheranu bio je deo Velike igre koju igra Moskva. Raniji Kaspijski samit (29. jun), koji je zatvorio Kaspijsko more za NATO brodove, otvorio je put samitu u Teheranu (19. jula) za veliku nadogradnju koridora sever-jug, koji povezuje luku Sankt Peterburg na severu, preko iranske luke Bandar Abas u Persijskom zalivu, sa Mumbajem.

Drugi deo priče

Ako vam se čini da je velika igra Moskve previše usredsređena na veze plovnih puteva, nedostaje vam drugi deo priče. Prateća polovina je strategija mreže „koridora i cevovoda" koja ukršta Iran, Zapadnu i Centralnu Aziju, Indiju i Kinu. Na to su se odnosili veliki ugovori potpisani u Teheranu (40 milijardi dolara sa Gaspromom i 30 milijardi dolara sa Turskom): ruska energija hrani Kinu; razvoj iranskog polja Južni Pars će hraniti Indiju jeftinom energijom; a Turska će postati ključna država za tranzit energenata.

Prirodno, SAD opstruišu ove poteze u velikoj igri, pa je stoga šef CIA-e putovao u Kazahstan, dok EU pokušava da se dodvori Azerbejdžanu.

Šta još? Moskva već neko vreme postavlja bezbednosnu arhitekturu za Zapadnu Aziju. BRIKS i ŠOS potencijalno dobijaju na težini; Lavrovljev tim vredno radi u Zalivu; a samit u Teheranu predstavljao je ogroman korak napred za ovaj širi projekat.

Uskoro možemo očekivati da Moskva ima sve „ovce na broju" - nakon čega će Tel Avivu poslati ponudu. Recimo da će Moskva sastaviti nešto nalik na Minski sporazum za Bliski istok, nakon koje će reći Izraelu da taj sporazum za njega predstavlja jedini način da izbegne multifrontovski rat sa Iranom. Hoće li upaliti? Može li Izrael da izvrši tranziciju? Teško. Netanjahu je gurnuo Izrael ka ideološkom stanovištu krajnje desnice. Izrael danas stoji na pogrešnoj strani bliskoistočne paradigme.

Paralelno sa iransko-izraelskim konfliktom, sirijski „Minsk" bi takođe mogao doći u središte pažnje kad popusti fokus Moskve na Ukrajinu. Rusija takođe polako prelazi na novi sistem trgovine sa nezapadnim zemljama, zasnovan na sirovinskoj osnovi.

Rojters je u ponedeljak (18. jula) javio da Rusija od pojedinih indijskih uvoznika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata zahteva uplate u dirhamima. Faktura u koju je Rojters imao uvid pokazala je da se takve uplate Gasprombanci vrše preko njene korespondentske banke u Dubaiju, Masrek banke. Na samitu u Teheranu Iran i Rusija su se dodatno zbižili, a dogovoren je i zajednički sistem finansijskog kliringa.

Vraćanje klatna

Možemo očekivati još ovoga. Brzina se pojačava. Trgovina zlatom i robom, kao i neke finansijske usluge, kao što su osiguranje plovila i tereta, mogu biti prebačene iz Evrope u region (zauvek) - a kasnije bi mogla biti uspostavljena i uralska berza za trgovinu fjučersima. Cilj je da se robna tržišta oslobode od zapadnih stega koje se održavaju kroz manipulaciju tržištima papirne robe i trgovinu opcijama.

Što se Evrope tiče, „gasna osveta" Moskve za sankcije suštinski podstiče EU na „samopovređivanje", oponašajući isti ekonomski priručnik u odnosu na ruske isporuke gasa kakve je Nemačka pre 100 godina koristila u odnosu na svoja jeftina nalazišta uglja. Ovaj događaj se dogodio nakon što je Francuska, 1923. godine zauzela Rur (kao kaznu za neisplatu reparacija). Smeštena na zapadu zemlje, Rurska oblast je bila industrijsko srce Nemačke, dom najvećeg dela proizvodnje uglja i čelika. Usled visokih ratnih reparacija, Nemačka je odlučila da subvencioniše svoju industrijsku bazu i da finansira svoje raskomadane linije snabdevanja oružjem kako bi se ponovo naoružala. Ipak, suočena sa oduzetom bazom jeftine energije, vajmarska vlada je počela da štampa novac. Ono što je Nemačka „dobila" bila je hiperinflacija i prekid linija snabdevanja, koji je dodatno podgrevao inflaciju. Brisel je izgleda spreman da sledi isti priručnik.

Ono što je ovde neobično jeste da je Evropa ovo uradila samoj sebi, u višku entuzijazma za „spasavanje Ukrajine". Javni protesti u Evropi su počeli i verovatno će se nastaviti. Nakon velikog zamaha evropskog klatna ka ideji o prividu strateške autonomije, klatno će se sada verovatno zaljuljati unazad, kad recesija i skokovi cena uzmu maha.

Evropska duboka država će nastojati da održi liniju, ali će se u Evropi stvoriti raskorak između država koje se ne usuđuju da puste 'Ujka Sema' (kao što je Poljska), i onih koje žele da se udalje od takve pozicije i povežu sa Rusijom. Ove tenzije bi mogle da razbiju EU.

Biće potrebna duga katarza da bi se Evropa očistila od iluzija o sopstvenoj superiornosti - kako je percipira ne-Zapad, pogotovo zbog toga što je njena tvrdnja o kontinuitetu sa starim Rimom i antičkom Grčkom više propagandna nego istinita. Savremena „EU civilizacija" i vrednosti se ni na koji način ne povezuju sa predsokratskim svetom. Moderna Evropa - Zapad - je više proizvod franačke, karolinške civilizacije.

Bez obzira na to, Moskva bi na kraju mogla ostacima Evrope ponuditi „Minski sporazum". To je, međutim, verovatno još uvek daleko.

PROČITAJTE KLIKOM OVDE NAJVAŽNIJE AKTUELNE VESTI

Komentari (1)

Loading
Mira

02.08.2022 23:52

Lep tekst.Ako sve tako bude,svaka čast.