Zadušnice su u Srpskoj pravoslavnoj crkvi dani posvećeni molitvenom sećanju na upokojene, a uvek se obeležavaju subotom, koja u pravoslavnoj tradiciji ima posebno mesto kao dan pomena mrtvih. Njihov datum je pokretan i zavisi od liturgijskog ciklusa, zbog čega se povremeno dešava da se poklope sa praznicima koji imaju fiksni datum u crkvenom kalendaru.

Upravo zbog toga nije neobično da zimske zadušnice padnu na dan Svetog Trifuna, koji se uvek obeležava 14. februara. Takav slučaj zabeležen je i ranije – na primer 2015. godine, kada su se zimske zadušnice takođe obeležavale istog dana kada i praznik posvećen ovom svetitelju, zaštitniku vinogradara i baštovana. 

Mnogi se svake godine na Zadušnice nađu u istoj dilemi – ostalo je hrane, kafa je još topla, a žao nam je da je bacimo. Ipak, prema starim običajima, postoji pravilo koje se prenosi generacijama: ono što se iznese na grob, ne vraća se nazad u kuću.

Najčešće se ističe da se hrana i piće koje su namenjeni „za dušu“ pokojnika ne odnose kući, već se ostavljaju na grobu ili dele drugima. U narodnom verovanju smatra se da je suština ovog dana davanje i sećanje, a ne vraćanje onoga što je namenjeno preminulima.

Stari ljudi govorili su da na groblje dolazimo da podelimo i darujemo, pa se savetuje da se ponese onoliko hrane koliko će se pojesti ili podeliti na licu mesta. Ako nešto preostane, može se ostaviti na grobu ili dati onima kojima je potrebno, jer se veruje da se time pokazuje poštovanje prema precima i običajima.

U mnogim krajevima Srbije običaji se razlikuju, ali je poruka slična – Zadušnice su dan sećanja, molitve i darivanja, pa se pažnja usmerava na čin dobrote i zajedništva. Upravo zbog toga, stariji često podsećaju da ono što je namenjeno pokojnicima treba tamo i da ostane, kao simbol poštovanja i očuvanja tradicije.