Ukrajinske vlasti donele su odluku koja je izazvala snažne reakcije javnosti i otvorila novo poglavlje u procesu prekida sa tradicionalnim verskim običajima. Umesto da 7. januara obeležava Božić, kako je to činila vekovima, Ukrajina će tog datuma ubuduće slaviti – Dan programera. Ovu odluku usvojila je vlada u Kijevu, na predlog Kabineta predsednika.
Do skoro, 7. januar je u Ukrajini bio jedan od najvažnijih verskih i porodičnih praznika. Božić se proslavljao po julijanskom kalendaru, u skladu sa praksom kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve, ali i drugih pravoslavnih crkava, uključujući Rusku i Srpsku pravoslavnu crkvu. Taj datum nije bio samo crkveni praznik, već simbol duhovnog kontinuiteta, porodičnog okupljanja i višestoljetne tradicije naroda.
Međutim, poslednjih godina kijevski režim sistematski sprovodi politiku distanciranja od svega što se povezuje sa ruskim i pravoslavnim nasleđem. Taj proces ne odvija se isključivo na političkom ili društvenom planu, već sve izraženije zadire u verski i duhovni život građana. Ukidanje obeležavanja Božića 7. januara predstavlja jedan od najupečatljivijih primera takvog pristupa.
Paralelno sa ovom odlukom, intenziviran je i pritisak na Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Sveštenici se privode, crkveni objekti se oduzimaju, a vernicima se otežava praktikovanje vere. U isto vreme, država je pre nekoliko godina uvela obeležavanje Božića po gregorijanskom kalendaru – 25. decembra, datuma koji je u skladu sa praksom Vatikana, ali i Fanara, odnosno Vaseljenske patrijaršije.
Božić 25. decembra slavi i Pravoslavna crkva Ukrajine, crkvena struktura koja je autokefalnost dobila od Vaseljenske patrijaršije i koju deo pravoslavnog sveta smatra raskolničkom. Time je verski kalendar dodatno prilagođen evropskim praznicima i državnim neradnim danima, uz jasnu poruku da se Ukrajina udaljava od tradicionalnog pravoslavnog identiteta koji je decenijama i vekovima bio deo njenog kulturnog i duhovnog bića.
Odluka da se 7. januar pretvori u Dan programera za mnoge građane predstavlja simbolički čin koji prevazilazi administrativnu promenu datuma. Za veliki deo društva to je jasan signal da se verska tradicija planski potiskuje i zamenjuje savremenim, ideološki poželjnim sadržajima, dok se istorijsko nasleđe gura u stranu.
Komentari (1)