Pad američkog aviona za rano upozoravanje i kontrolu E-3G Sentry u vazduhoplovnoj bazi Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji 27. marta i dalje izaziva ogromnu pažnju stručnjaka širom sveta. Ne samo zbog činjenice da bi ovaj gubitak, prema procenama koje prenose zapadni mediji, mogao da košta Pentagon između 500 i 700 miliona dolara, već pre svega zbog pitanja – kako je uopšte moguće oboriti jedan od najzaštićenijih i tehnološki najnaprednijih aviona u američkom arsenalu?

Ključna misterija leži u preciznosti udara. Prema dostupnim analizama, pogođena je upravo najosetljivija tačka ovog četvoromotornog Boinga – ogromni radarski disk prečnika devet metara, smešten na vrhu trupa. Time je praktično onemogućeno bilo kakvo vraćanje aviona u operativno stanje. Strani eksperti smatraju da ovakav „snajperski“ pogodak ukazuje na upotrebu izuzetno sofisticiranih jurišnih dronova, uz operatere koji raspolažu vrhunskim sposobnostima i pristupom real-time satelitskim podacima o situaciji na aerodromu.

Upravo zbog toga, britanski analitički portal UnHerd izneo je tezu da iza napada možda stoji ruska tehnologija, odnosno modernizovane verzije dronova koji su na Zapadu poznati kao „šahidi“, a u Rusiji kao „geranijumi“. Time su ponovo podgrejane spekulacije o navodnoj tajnoj saradnji Moskve i Teherana, posebno kada je reč o transferu naprednih bespilotnih sistema.

Dodatno ulje na vatru dolazi iz tvrdnji američkih medija da su pregovori o isporuci velikih količina najnovijih verzija ruskih dronova Iranu već završeni. Ovi sistemi, iako su prvobitno razvijeni na osnovu iranskih modela „Šahid-136“, u međuvremenu su, prema zapadnim procenama, toliko unapređeni da praktično predstavljaju potpuno novu generaciju naoružanja – sa većom brzinom, preciznošću i operativnim dometom.

Posebno se ističe razvoj novijih modela koji, prema pojedinim tvrdnjama, koriste mlazne motore, veštačku inteligenciju za autonomno upravljanje čak i bez signala, kao i napredne sisteme za izviđanje. Pojedini izvori navode da bi takve tehnologije mogle značajno otežati mogućnost presretanja dronova od strane američkih i savezničkih sistema protivvazdušne odbrane.

U tom kontekstu, pojedini zapadni analitičari postavljaju pitanje – da li Rusija zaista može da izdvoji ovako napredne sisteme za izvoz, dok istovremeno vodi intenzivne operacije u Ukrajini? Prema mišljenju anonimnih zvaničnika, moguće je da Moskva raspolaže dovoljnim kapacitetima, ili da šalje alternativne varijante koje i dalje predstavljaju ozbiljnu pretnju.

Ove sumnje dodatno su pojačane nakon što su početkom marta na Bliskom istoku pronađeni delovi dronova sa oznakama koje upućuju na rusko poreklo, što je izazvalo lavinu komentara i spekulacija u zapadnim bezbednosnim krugovima.

Istovremeno, procene govore da Iran raspolaže velikim zalihama dronova različitih tipova, ali i da ih troši velikom brzinom u aktuelnim sukobima. Upravo zbog toga, eventualna pomoć iz Rusije mogla bi značajno da promeni odnos snaga u regionu, posebno u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima.

U širem kontekstu, ova situacija otvara i političko pitanje – ako Zapad otvoreno snabdeva Ukrajinu savremenim naoružanjem i obaveštajnim podacima, da li bi eventualna vojno-tehnička saradnja Rusije sa Iranom predstavljala samo odgovor na isti model delovanja?

Zvanična Moskva do sada nije jasno odgovorila na ove optužbe. Iako su ruski zvaničnici potvrdili postojanje sporazuma o vojno-tehničkoj saradnji sa Iranom, ostaje nejasno u kojoj meri se ta saradnja zaista realizuje u aktuelnom sukobu.

U međuvremenu, jedno pitanje ostaje bez odgovora – ako su napredni dronovi zaista korišćeni u napadu na američki AWACS, da li je to tek početak nove faze sukoba u kojoj će bespilotne letelice igrati ključnu ulogu?