Pešmerge, čije ime u prevodu znači „oni koji traže smrt“, predstavljaju glavnu vojnu snagu kurdskog naroda u brojnim sukobima na Bliskom istoku. Njihova istorija duboko je povezana sa političkim potresima i ratovima koji su obeležili region tokom poslednjeg veka.

Kurdi su jedna od najvećih etničkih zajednica na svetu koja nema sopstvenu državu. Procene govore da ih ima između 30 i 40 miliona, a najveći broj živi na planinskim područjima koja se protežu duž granica Jermenije, Iraka, Irana, Sirije i Turske.

Kurdi svoje poreklo često vezuju za Međane, drevni narod koji je nekada naseljavao područja Bliskog istoka. Međutim, ostali su bez sopstvene države početkom 20. veka, kada su granice modernog Bliskog istoka oblikovane nakon raspada Osmanskog carstva.

Tokom decenija, Kurdi su često bili uvučeni u krvave političke sukobe i rivalstva u nestabilnom regionu. Zbog toga su bili prinuđeni da se oslanjaju na sopstvene oružane formacije – pešmerge – koje su služile kao glavna snaga za zaštitu njihovih zajednica. Kurdi često ističu da ih je njihova burna i često tragična istorija naučila da „nemaju prijatelje osim planina“.

Brutalna represija nad Kurdima

Iako su rasprostranjeni na velikom području i imaju unutrašnju raznolikost, Kurdi imaju prepoznatljivu kulturu, sopstveni jezik koji je blizak persijskom i ima više dijalekata, kao i specifičnu muziku, kuhinju i snažan identitet.

Kurdski nacionalizam počeo je da se razvija krajem 19. veka, ali su pokušaji stvaranja sopstvene države više puta propadali. Velike sile poput Velike Britanije, a kasnije i Sjedinjenih Američkih Država, tokom različitih istorijskih perioda obećavale su podršku kurdskim nacionalnim ambicijama, ali su ta obećanja uglavnom ostajala neispunjena.

Većina Kurda pripada sunitskom islamu, ali među njima postoje i brojne verske manjine.

Od završetka Drugog svetskog rata pa do danas, brojni autoritarni režimi i vlade u regionu sprovodili su brutalne represije nad Kurdima, uključujući prisilna raseljavanja i ubistva čitavih zajednica. Istovremeno, spoljne sile su često pokušavale da iskoriste kurdsko pitanje kako bi ostvarile sopstvene političke ciljeve, što je dodatno produbljivalo sukobe i rivalstva.

U Turskoj je dugogodišnji sukob između državnih bezbednosnih snaga i Kurdistanske radničke partije (PKK) odneo više od 40.000 života i doveo do raseljavanja velikog broja ljudi na jugoistoku zemlje.

U Iraku je režim Sadama Huseina koristio hemijsko oružje protiv kurdskog stanovništva na severu zemlje. Ipak, posle Zalivskog rata 1991. godine Kurdi su uspeli da uspostave poluautonomnu oblast kojom upravljaju i danas.

U Siriji su tokom građanskog rata Kurdi pokušali da formiraju još jednu autonomnu oblast. Iako su imali ključnu ulogu kao kopnene snage u kampanji koju je predvodila koalicija na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama u borbi protiv Islamske države, njihovi politički ciljevi na kraju nisu ostvareni.

Efikasni borci sa ograničenim dometom

Borbe protiv Islamske države, u kojima je poginuo veliki broj kurdskih boraca, dodatno su učvrstile reputaciju pešmergi kao veoma efikasne vojne snage. Njihovo dobro poznavanje planinskog terena, visoka pokretljivost i snažna motivacija često su nadoknađivali činjenicu da raspolažu relativno lakim naoružanjem čak i kada su se suočavali sa znatno jačim protivnicima.

Tokom tih sukoba izgrađene su i bliske veze između pešmergi i američkih vojnih i političkih struktura, dok su kurdski borci usavršavali taktike koje bi mogle ponovo da budu primenjene ukoliko administracija Donalda Trampa odluči da koristi borce iz iranskih kurdskih opozicionih grupa kako bi izvršila pritisak na vlasti u Teheranu.

Analitičari smatraju da bi, uz američku vazdušnu podršku i prisustvo vojnih savetnika na terenu, pešmerge mogle da pređu granicu i zauzmu teritorije u delovima Irana gde živi veliki broj Kurda. Međutim, većina stručnjaka ocenjuje da je ideja o njihovom napredovanju daleko izvan pograničnih oblasti nerealna.

Kurdski regioni u Iranu imaju dugu istoriju otpora centralnim vlastima, koja seže još od Islamske revolucije 1979. godine.

U novijoj istoriji, ta područja su ponovo postala žarište tokom velikih nemira 2022. godine, kada su širom zemlje izbili protesti nakon smrti jedne iransko-kurdske žene u policijskom pritvoru.

Nemiri su ponovo eskalirali krajem decembra 2025. godine, kada su antivladini protesti zahvatili više delova zemlje i nastavili se u januaru 2026, pri čemu je, prema dostupnim podacima, poginulo više hiljada ljudi.