Iako se često mogu čuti tvrdnje da kamere za nadzor brzine snimaju vozila sa veoma velike udaljenosti, čak i sa nekoliko stotina metara ili kilometara, stvarnost je znatno drugačija. Domet ovih uređaja je tehnički ograničen i precizno definisan.

Fiksne kamere za kontrolu brzine, kakve se najčešće postavljaju pored puteva, imaju maksimalni domet merenja do oko 100 metara. U tom rasponu kamera može pouzdano da izmeri brzinu kretanja vozila, napravi jasnu fotografiju i zabeleži registarsku tablicu.

Minimalna udaljenost na kojoj započinje merenje iznosi približno 10 metara, što znači da kamera ne prati vozilo duž cele deonice puta, već beleži prekršaj samo u unapred određenoj zoni.

Važno je naglasiti da kamere ne snimaju neprekidno vozila koja im se približavaju iz daljine. Iako se kućište kamere može uočiti i sa veće udaljenosti, sam uređaj se aktivira tek kada vozilo uđe u zonu merenja. Tek tada su ispunjeni uslovi za precizno očitavanje brzine i dokumentovanje prekršaja.

Zbog toga su tvrdnje da stacionarne kamere snimaju sa nekoliko stotina metara ili većih udaljenosti – netačne. Takvi dometi mogu postojati kod mobilnih radara ili laserskih uređaja koje koristi policija u pokretu, ali ne i kod klasičnih fiksnih kamera koje se nalaze u stacionarnim kućištima pored puteva.

Drugim rečima, vozači ne treba da se oslanjaju na mitove, već da znaju da kamere imaju jasno ograničen domet i da prekršaje beleže isključivo unutar precizno definisane zone merenja.