"OBALA NESANICE" Roman Milana Kneževića koji ćete čitati u jednom dahu
printscreen/informativni portal Pogled

Na početku ovog prikaza, pod punom književnom odgovornošću izjavljujem da je prvi roman Milana Kneževića, “Obala Nesanice”, koji je ovih dana objavio “Štampar Makarije”, najbolji u Crnoj Gori u posljednjih deset godina. Ono, što me navodi da to decidno ustvrdim, temeljim i na tome što je Knežević, kao već dokazani pjesnik, čije knjige i dalje stoje u sjenci političkog angažmana, ovim savremenim, krajnje aktuelnim romanom doživio blistav književni uspon. Svoj stav zasnivam i na tome što sam fakultetski profesor ruske, i poznavalac svjetske literature, tj. obaviješteni čitalac, te u knjizi Kneževića prepoznajem i moćnu liniju svjetskih romansijera, Dostojevskog, Markesa i Kamija, i komediografa, od Molijera do Nušića, uz snažnu satiru koja skida maske i velove jednog vremena, kod nas na dosad neviđen način. “Obala Nesanice” je knjiga za sebe, tako autohtono moćna da mnogi neće ni povjerovati da je autor jedan političar, vrcavi i hrabri poslanik Crnogorskog parlamenta, profesor srpskog jezika i književnosti. A neki mudriji zavidljivci će doći i do epohalnog otkrića da je Knežević rukopis romana naprosto od nekog otuđio, ili otkupio, i potom potpisao kao svoj.

A, kako sam već mnogo puta dosad rekao, i povodom romana o kojem je riječ, ponoviću svoj stav da je Crna Gora zemlja čuda, i da je u tome možda i njena najveća čar i ljepota. Roman Kneževića se pojavio toliko neočekivano, možda po ugledu na pjesmu Dobriše Cesarića “Oblak”, u kojoj: “U predvečerje, iznenada, / Ni od kog iz dubine gledan, / Pojavio se ponad grada / Oblak jedan.”… A u slučaju Kneževića, pojavio se, ne oblak jedan, nego roman jedan.

U svojoj začudnoj knjizi on se latio opštepoznate teme sa svih meridijana, iz svih vjekova, teme u nivou fenomena, o neograničenoj vlasti u svim njenim mijenama i kancerogenim deformitetima, o usponu i padu, ovdje ne Rimskog, nego jednog afričkog carstva, afričke države, Obale Nesanice, koja je možda i blizu Obale Slonovače, ali i pored svih napora brojnih kartografa još nije precizno ucrtana u mapu crnog kontinenta. Možda i zato što se Obala Nesanice pod okriljem noći često premješta klizeći po mapi Afrike, pa biva neuhvatljiva. Možda je riječ o nekoj jedinstvenoj, mobilnoj teritoriji, državnom klizištu, koje se pomjera po Africi kako kad dune neki suvi, sjeveroistočni pasat iz Sahare.
U svom Pogovoru na zadnjoj korici romana ugledni kritičar Želidrag Nikčević ističe “ekstremni i bespoštedni humor” autora, uz zaključak da “ni uz najbolju, to jest, najgoru volju, čitalac ovih vrtoglavih stranica više ne može razlikovati briljantnu parodiju od tragikomične stvarnosti”. Kritičar poredi Milana Kneževića s velikim Miodragom Bulatovićem, “majstorom antiutopije, cinizma i demontaže lažnih idola”, i s punim pravom zaključuje: “Milan Knežević u novim okolnostima veličanstveno obnavlja taj sveobuhvatni rušiteljski manevar – darujući nam knjigu koja svjedoči o svakodnevnom masovnom posrnuću, a istovremeno budi i gradi duh slobodarskog otpora. Duh superiorne, nesputane i plemenite fantazije.”
S obzirom na činjenicu da je Nikčević priznat u sferi književne kritike i van Crne Gore, i da, dakle, nijesam prvi koji hvali domete “Obale Nesanice”, ovim moje visoke ocjene romana Kneževića samo bivaju potvrđene, a siguran sam da će se i drugi objektivni kritičari odazvati o navedenoj knjizi kao o djelu začudne ljepote. Ali i hrabrosti autora, borca i pisca, kojeg “sve rane svoga roda bole”, pa je i zbog toga napisao sjajnu knjigu od prve do potonje stranice.

printscreen/informativni portal Pogled

 

Knežević u romanu pravi literarnu vivisekciju sudbine jednog afričkog diktatora, voljenog narodnog vođe, Miltona, kroz vječito grotesknu sliku o moći izabranog pojedinca, u kojeg se zatreskala sva nacija, zbog čega se on poigrava sa životima i sudbinama svih građana, dokazujući da je storija o vlasti uvijek ista na svim meridijanima, nezavisno od boje kože, tipa novčanica ili snova o neograničenoj moći. Tako je, po Kneževiću, na crnom afričkom kontinentu stvorena svojevrsna komedija od države, bolje reći, tragikomedija, u kojoj se, u jednom liku vođe i oca nacije, pretaču likovi brojnih svjetskih lidera, od Staljina do Sadama Huseina i Gadafija, do Pinočea i filipinskog diktatora Ferdinanda Markosa. I posebno, čuvenih po zlu, upravo afričkih diktatora, predsjednika Zimbabvea, Roberta Mugabea, i predsjednika Republike Ugande, zvanog Idi Amin Dada Ume, za kojeg se tvrdilo da je bivao čak i kanibal, a on izjavljivao da je to činio samo pod iznudom. Istraživački centri su tvrdili da je tokom njegove strahovlade u Ugandi ubijeno petsto hiljada neistomišljenika. Uz diktatorsku afričku gospodu, Mugabea i Amina Dadu, “fino” se nadovezuje i čuveni diktator, car Bokasa Prvi od Centralne Afrke, doživotni predsjednik Centralnoafričke Republike do 1979. godine kada je i zbačen sa trona.
Kneževiću je očito, kao tzv. obaviještenom piscu, zapao za oko ne samo fenomen diktature, nego i činjenica da je Afrika, bogata prirodnim resursima, očigledno bivala prebogata i galerijom diktatora, iza kojih su ostajali tragovi nasilja, smrti i nekontrolisane vlasti vladara, pojedinca. Nije nemoguće da je određene obrasce za portret vladara, diktatora, Knežević mogao preuzeti i iz savremene evropske, balkanske, pa čak i naše političke zbilje, ali je činjenica da je u svom romanu na briljantan književni način opisao univerzalni lik jednog diktatora, koji se, kao takav, mogao legalno i legitimno profilisati i za cara Eskima, Crnaca, Papuanaca, ili Tunguza, sasvim svejedno. Uglavnom, stiče se utisak da je Knežević uvažio poznatu sintagmu iz naslova romana Remarka, ali u svojoj varijanti: “U diktaturi ništa novo”.
Tako je Knežević fenomen volje za vlašću maestralno sažeo među korice romana, dokazujući da je objektivan romanopisac i time što njegov diskretni junak, neimenovani hroničar, ljetopisac, nije mrzitelj obalonesaničkog Vođe, već njegov pažljivi biograf koji ga žestoko razotkriva, ali i sam obožava, tražeći u liku voljenog vođe dublje korijene pada jednog carstva i crnačkog naroda. A kamarila s crnačkog dvora i oko dvora, i zaslijepljena, neznavena nacija, kojom manipulišu vješti prevaranti iz interesnih skrivenih sfera, bivaju glavni krivci za sunovrat Obale Nesanice. Ljetopisac zato sagledava doživotnog predsjednika Miltona kao nesrećnog usamljenika na piramidi vlasti, koji takođe ima kritički stav i prema samom sebi i svom režimu. Ovo tim prije što Knežević u romanu sagledava obje strane medalje, pa vječno nezadovoljnoj opoziciji (vječno nezadovoljnoj jer ona nije na vlasti) postavlja krunsko pitanje: da li bi ona činila iste stvari, pa i mnogo gore od Miltona kad bi je zapalo da vlada državom.
Tako Knežević u svom grotesknom maniru, kroz moćnu satiru, opisuje morbidnu sliku represivnog sistema, ali ne daje konačne dijagnoze, ne staje na bilo čiju stranu i ne odgovara, između ostalog, i na čuveno rusko pitanje po nazivu poznatog romana ruskog pisca Hercena, „Ko je kriv“.
U romanu, pored Obale Slonovače, postoji i državica sličnog imena, Obala Nesanice, nazvana tako možda i zato što se u toj banana državici nikad i ne spava zbog opčinjenosti ne samo njenog Velikog vođe, nego i čitave nacije, snovima na javi o serviranim uzvišenim idejama, o moći, neograničenoj, koja, kako je već poznato, neograničeno i kvari ljude. Uz snove o referendumu, kako je to Knežević maštovito sročio: o promjeni strana svijeta. A ispostavlja se da od toga zavisi i cjelokupni napredak unazađene diktaturom Obale Nesanice.
Knežević je tako, poput nekih poznatih istraživača afričkog kontinenta, i sam uspio da razotkrije dio crnog mističnog kopna. Ali nije istražio neki egzotični kutak te zemlje, kao radoznali škotski istraživač Dejvid Livingston, koji je 1855. otkrio Viktorijine vodopade na rijeci Zambezi, graničnoj rijeci koja razdvaja Zambiju i Zimbabve, nazvavši vodopade po kraljici Viktoriji. Pisac je u svojoj sjajnoj književnoj imaginaciji i metafori otkrio svoj Makondo u Africi, čitavu jednu državicu. I pritom je pronašao ne samo u Africi, nego i na svim kontinentima podjednako, kao vječnu sagu, o usponu i padu jednog carstva i jednog vođe, koja se skoro ovještalo ponavlja iz vijeka u vijek, s meridijana na meridijan, uz slične, prepoznatljive, groteskne početke i krajeve.
Na nadahnut način Knežević u svojoj viziji, iz svog ugla, ponavlja priču o svim diktatorima svijeta, tipsku, prepoznatljivu na liniji “preko trnja do zvijezda i natrag”. A snaga ovog romana je u uglu gledanja na prolaznost stvari, svega pa i same vlasti, koja, kao i sve drugo, ipak ima rok trajanja, koliko god to bilo nepojmljivo svima na tronu.
Knežević je pritom na visoko sofisticiran način uspio i da se izdigne iznad svakog jeftinog revanšizma prema bilo kome, pa i prema moćnicima na našem tlu, koji su mu nanijeli mnogo zla. Jer njegov roman, kao i kod svakog pravog pisca, ima za cilj da sačini nepristrasnu literarnu sliku jednog fenomena. I da se, po onoj poznatoj, čitalac uz smijeh oprašta od velikih snova velikih diktatora, i da traga za svojevrsnim opravdanjima za njihovo liderstvo, često potpuno alogično, ali tim prije moćnije u očima svake zaslijepljene nacije, opčinjene ljubavlju prema Velikom vođi, spremne da sanja sa njim snove o vječnosti svega pa i vlasti, i misiji malog naroda u svjetskim okvirima.
Anonimni pripovjedač u romanu razotkriva brojna nepočinstva voljenog vođe i pritom, kontroverzno, i sam biva obožavaocem Njegovog lika i djela kao pažljivi hroničar nebrojenih dana i noći sjetnog vođe naroda, srećnog što takav vođa uopšte i postoji, uz sve Njegove vizije od epohalnog značaja, pretvorene u afričku moralnu kaljugu. U baruštinu, gdje je, u i oko vlasti, redovno plivao preveliki broj krokodila, kojima je često bivalo mnogo tijesno zbog enormnih apetita koji su zbunjivali i nagonili na kikot i samog afričkog, obalonesaničkog lidera, Miltona. Njega, gospodara svih njihovih života, svjesnog da je oko sebe okupio dno dna, najveći talog, čija je najveća vrijednost sadržana u bespogovornoj poslušnosti i odanosti Njemu, kojeg su tako voljeli, i kojeg su se tako bojali, vješto pelješeći prezaduženu Obalu Nesanice na hiljadu i jedan kreativni način po sistemu “dok traje, nek laje”. Pa bi se i na taj afrički kutak, državicu, Obalu Nesanice, na taj imaginarni narod, pod perom Kneževića, sasvim prigodno odnosili i stihovi našeg Vladike Rada da je, u ovom slučaju, i afrička pučina “stoka jedna grdna”.
A nije isključeno i da neki zlobnici i fantazeri bivšeg režima eventualno pronađu u romanu tobožnje sličnosti sa sudbinama pojedinih lidera sa Balkana, pa čak i iz Crne Gore. Ali je u Montenegru poznato da “bujna mašta stvara svašta”, te se i ne bih previše osvrtao na te moguće insinuacije nekih krugova i pojedinaca, voljnih da u svemu pronađu aluzije i na našu blisku prošlost, kao da na Balkanu nema država osim Crne Gore. Pa je te fantazere najbolje ostaviti njima samima, nek maštaju i insinuiraju do mile volje, kao vjerni čuvari lika i djela svog Velikog vođe.
Osim što je “Obala Nesanice” moćan socijalni roman, književna kritika će zasigurno prepoznati i činjenicu da je riječ o isto tako moćnom psihološkom romanu, po uzoru i na rusku klasiku, posebno Dostojevskog. Zato je Knežević, ogolivši političku stvarnost crnog kontinenta, uspio da se u svojoj knjizi spusti u vrtloge i najdublje ponore ljudske svijesti, kroz pragove svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog, uz trijumf satire praveći monumentalnu sliku o ljudskoj prolaznosti u svjetlu neograničene vlasti i poslušnika vlasti, patriotski okupljenih oko državnog kazana. Spremnih da uz kvazirodoljublje opelješe i oglođu državu do koske, nezasiti u želji da se, ako se ima i sto miliona afričkih novčanica, na tih sto miliona, odmah i što prije, nadoda iskeširanih makar još dvjesta miliona, za početak.
Zbog toga je roman Milana Kneževića i romansirana storija o ljudskoj pohlepi, ekstremnom deficitu morala, nedostatku skrupula, guranju oko trona sve u znak fanatične ljubavi prema Obali Nesanice, iza čega se redovno u toj afričkoj oazi diktature skriva morbidna žudnja za vlašću, brojnim privilegijama i, naravno, raskošnim oblinama brojnih ljepotica sa svih meridijana, od Kanade do Rta Dobre nade. Pritom su, makar u Obali Nesanice, na najvišoj cijeni bivale tamnopute afričke gazele, kao pojam ženstvenosti i ljepote u pohlepnim očima tamnoputih ministara i ostalih obalonesaničkih, često impotentnih dušebrižnika iz sjenovitih kabineta i skrivenih centara moći.
Zbog eksplozije književnog talenta Kneževića u “Obali Nesanice” autor ovog prikaza prepoznaje sudbinu nekih poznatih pisaca iz istorije književnosti, koji su uspjeli da napišu samo jedno djelo za pamćenje, i nijedno više. Zato se čini da je ovaj roman Milana Kneževića knjiga čiju snagu autor više nikad neće uspjeti da ponovi. Ali je to razlog više da se “Obala Nesanice” čita, jer će se u njoj prepoznati svijetle, pomalo zaboravljene stranice pravih romana, istinskih hitova svakog vremena, koji su svako vrijeme i obilježili.
Ovo tim prije što je riječ o jednoj hrabroj knjizi hrabrog autora, pažljivog posmatrača ljudskih uspona i padova, zaslijepljenosti vremenom i vlašću.
Livingston je otkrio vodopade i nazvao ih Viktorijinim, a njihov lokalni naziv, vezan za vodenu prašinu koja se sa njih diže, glasi “Dim koji grmi”. Da li će roman Kneževića takođe grmjeti, ostaje da se vidi, ali autor ovog prikaza vjeruje u to, jer je riječ o knjizi koja je pisana krvlju, u znak protesta pobunjene duše koja je i sama ne malo postradala od nekih lokalnih režima sa ovdašnjeg političkog i književnog meridijana. U to ime, knjigu treba pročitati pa vidjeti kako se pišu moderni romani na našem književnom tlu, hrabro i umjetnički. Onako, kako to pišu izabrani svjedoci vremena, ponukani vječitim skrivenim apelom da pisac mora predstavljati i probuđeni glas naroda, i da njegova knjiga ne smije biti bura u čaši vode.
A da li će Knežević krivično biti procesuiran, i izručen Obali Nesanice za direktno prepisivanje istorije uspona i pada te državice, i njenog crnoputog diktatora, markantnog Miltona, za kojim je ludjela sva obalonesanička nacija, da li će odgovarati i zbog opisa svih tih tamo morbidnih likova po vertikali moći, ostaje da se vidi. Bilo bi groteskno da, nakon suđenja za tzv. državni udar u Crnoj Gori, Kneževića uskoro vidimo s lisicama na rukama i pred tim afričkim sudom i sudijama, dok masa tamnoputih građana protestuje protiv pisca ispred državnog suda u prestonici Obale Nesanice. Uvjeren sam da bi se glavna kritika za roman svodila na upute glavnog sudije da je romanopisac imao sasvim dovoljno materijala za storiju o diktaturi i na svom Balkanu, pa čak i u svojoj rođenoj zemlji, te da stoga nije imao nikakvog posebnog razloga da se laća istorijata daleke Obale Nesanice, uz sve obilje štiva o diktaturi i diktatorima upravo posred njegove Crne Gore. Ali, sad i bujna afrička mašta stvara svašta.

Autor prikaza dr. Dragan Koprivica

Komentari (0)

Loading