Rezultat je bila jedna od najneobičnijih građevina ikada podignutih: neboder koji ne raste pravo uvis, već se savija, spaja u vazduhu i zatvara u ogromnu prostornu petlju. Za mnoge arhitekte predstavlja umetničko remek-delo, dok ga građevinski inženjeri smatraju jednim od najsloženijih statičkih poduhvata modernog doba.

Trodimenzionalni sistem 

Zgrada „CCTV Headquarters“ završena je 2012. godine u centralnom poslovnom delu Pekinga. Visoka je 234 metra i raspolaže sa više od 470.000 kvadratnih metara korisnog prostora, što je svrstava među najveće poslovne objekte na svetu.

Na prvi pogled deluje kao da se zgrada sastoji od dve odvojene kule koje se naginju jedna prema drugoj. Međutim, na velikoj visini one se povezuju horizontalnim segmentom, dok su pri dnu spojene dodatnim krakom, stvarajući zatvorenu petlju. Takva forma potpuno odstupa od tradicionalnog koncepta nebodera, kod kojeg se opterećenje prenosi gotovo isključivo vertikalno – od vrha ka temeljima. Kod CCTV-a sile deluju u gotovo svim pravcima, zbog čega je projektovanje zahtevalo potpuno drugačiji pristup.

Najveći izazov predstavljalo je upravo ponašanje konstrukcije pod sopstvenom težinom. Ogroman konzolni deo koji povezuje dve kule praktično visi između njih i prenosi ogromna opterećenja. Inženjeri su morali da razviju trodimenzionalni sistem u kojem svaki deo konstrukcije učestvuje u raspodeli sila. Umesto da pojedini elementi nose najveći deo opterećenja, čitava građevina funkcioniše kao jedinstven prostorni okvir.

Nosivu konstrukciju čini  mreža čeličnih dijagonalnih nosača raspoređenih po spoljašnjoj fasadi. Za razliku od klasičnih vertikalnih stubova, dijagonalni elementi mnogo efikasnije raspoređuju sile koje nastaju usled vetra, zemljotresa i težine objekta. Upravo zbog toga fasada izgleda kao nepravilna mreža rombova različitih veličina. To nije arhitektonski ukras, već direktan prikaz načina na koji konstrukcija radi. Na mestima gde su opterećenja najveća, mreža je gušća i čelični elementi su masivniji, dok su u manje opterećenim zonama dijagonale ređe.

Kompjuterske simulacije 

Projektovanje ovakve konstrukcije bilo bi gotovo nemoguće bez savremenih računarskih simulacija. Inženjeri su izveli hiljade numeričkih analiza kako bi proverili ponašanje objekta pod različitim opterećenjima – od snažnih vetrova i temperaturnih promena do seizmičkih udara. Posebno je analiziran uticaj zemljotresa, budući da se Peking nalazi u području gde postoji značajan seizmički rizik. Računarski modeli omogućili su da se precizno predvidi ponašanje svakog pojedinačnog elementa konstrukcije, čime je postignut visok nivo bezbednosti.

Izgradnja je bila podjednako zahtevna kao i projektovanje. Dve kule građene su istovremeno, ali je bilo neophodno da se njihove visine razlikuju za svega nekoliko milimetara kako bi završni spoj u vazduhu mogao da bude izveden bez naprezanja konstrukcije. Tokom montaže stalno su praćeni uticaji temperature, jer se čelik širi i skuplja u zavisnosti od vremenskih uslova. Zbog toga je završno povezivanje izvedeno u pažljivo odabranom trenutku kada su deformacije bile u granicama predviđenim projektom.

Oprečna mišljenja 

Čelična konstrukcija sadrži desetine hiljada tona visokokvalitetnog konstrukcionog čelika, dok su temelji izvedeni kao masivna armiranobetonska osnova sposobna da ravnomerno prenese ogromna opterećenja na tlo. Posebna pažnja posvećena je spojevima između čeličnih elemenata, jer upravo oni predstavljaju najosetljivije tačke kod ovako složenih prostornih sistema.

Zbog svoje jedinstvene forme, objekat je od samog početka izazivao oprečna mišljenja. Dok su ga jedni nazivali remek-delom dekonstruktivističke arhitekture, drugi su sumnjali da je ovakvu građevinu uopšte moguće bezbedno izvesti. Upravo zato je tokom projektovanja sproveden veliki broj nezavisnih stručnih revizija, a pojedini elementi konstrukcije testirani su na modelima u prirodnoj veličini kako bi se proverilo njihovo ponašanje pod ekstremnim opterećenjima.