Kada se sa obale Dohe pogleda prema Persijskom zalivu, teško je poverovati da je deo tog pejzaža pre samo dvadesetak godina bio  more. Danas se tamo nalazi Biser, jedan od najvećih veštačkih ostrvskih kompleksa u Kataru. Na površini od oko četiri miliona kvadratnih metara, oko 350 metara od obale Dohe, izgrađen je čitav novi urbani svet - stambeni kvartovi, luksuzne vile, hoteli, prodavnice, restorani, marine, šetališta i kanali. Ostrvo je dobilo i oko 32 kilometra nove obale.

 Naziv nije slučajan 

Ostrvo je napravljeno na području koje je istorijski bilo povezano sa vađenjem prirodnih bisera. Njegov oblik i pojedini kvartovi zamišljeni su kao svojevrsna savremena interpretacija bisera i tradicionalne veze Katara sa morem. Ipak, iza romantične priče o biserima nalazi se jedna veoma ozbiljna građevinska operacija: stvoriti četiri miliona kvadratnih metara kopna tamo gde ga nije bilo.

Radovi su počeli 2004. godine. Prvi zadatak nije bio izgradnja zgrada, puteva ili marina. Nije bilo ni mesta na kojem bi se mogla postaviti dizalica. Prvo je trebalo napraviti zemlju. Za stvaranje ostrva angažovani su rezački usisni bageri. Njihove rotirajuće glave razbijale su materijal na morskom dnu, dok su snažne pumpe usisavale mešavinu vode, peska i sedimenta. Materijal je zatim transportovan i ugrađivan na predviđena mesta.

Tokom radova na nasipanju i uređenju terena obrađeno je oko 16,32 miliona kubnih metara materijala. Radovi su obuhvatali ne samo nasipanje već i poboljšanje mekog tla, izgradnju plaža, obalnih zidova i zaštitu obale.

To je važno, jer nasuti materijal sam po sebi nije dovoljno dobar temelj za grad.

Ako biste jednostavno istresli milione kubnih metara peska i zemlje u more i na njega postavili zgrade, tlo bi se s vremenom sabijalo i slegalo. Što je građevina teža, problem bi bio veći. Zato je jedan od ključnih delova projekta bio stabilizovanje novog tla.

Kako stvoriti  građevinsko zemljište? 

Inženjeri su koristili sistem vertikalnih drenažnih traka. Princip je jednostavan, u meko tlo postavljaju se dugačke vertikalne drenažne trake koje omogućavaju vodi zarobljenoj između čestica tla da lakše izađe na površinu. Kada se na takvo tlo nanese novi sloj materijala, pritisak izaziva istiskivanje vode i postepeno zbijanje zemljišta. Drugim rečima, inženjeri su samo ubrzavali proces koji bi se u prirodi odvijao mnogo sporije. Tlo je tako postajalo gušće i stabilnije, odnosno sposobnije da nosi buduće saobraćajnice, objekte i infrastrukturu.

Ali pravi građevinski poduhvat nije bio samo u tome da se ta površina ispuni materijalom. Ostrvo je trebalo oblikovati tako da dobije veliki broj različitih obala, zaliva i unutrašnjih plovnih puteva. To je upravo ono što The Pearl razlikuje od običnog nasutog ostrva. Nije napravljen jednostavan komad zemlje u obliku pravougaonika već je projektovan čitav urbani pejzaž. Postoje poluostrva, manja ostrva, zaštićeni zalivi, marine i kanali. Deo obale je namenjen privatnim vilama i plažama, deo velikim stambenim kompleksima, a deo javnim prostorima i trgovinama. Čovek je, praktično, prvo nacrtao grad na papiru, a zatim je nasuo more tačno prema tom crtežu.

Grad sa deset lica 

Biser je podeljen je na deset arhitektonski različitih celina i svaka ima drugačiji karakter. U jednom delu dominiraju visoke stambene zgrade i marina. U drugom su niže kuće i kanali. Negde se nižu prodavnice i restorani uz obalu, dok se drugde nalaze velike stambene kule i luksuzne vile.

Zvanični podaci danas navode oko 25.000 stambenih jedinica i približno 52.000 stanovnika uz oko 350 aktivnih maloprodajnih i ugostiteljskih objekata.

Dakle, Biser nije hotel, odmaralište ili naselje koje se koristi samo nekoliko meseci godišnje. To je pravi grad koji je počeo kao projekat za nasipanje mora.

Jedan od najprepoznatljivijih delova kompleksa je Porto Arabija. Oko velike marine podignute su visoke stambene zgrade, dok se uz obalu pružaju prodavnice, restorani i šetališta. Upravo ovde postaje jasno zašto je oblik ostrva toliko važan.

Kod klasičnog grada obala je nešto što grad zatiče. Kod Bisera obala je projektovana kao deo grada. Zato su marine, kanali i šetališta sastavni deo urbanističkog plana, a ne naknadno dodati sadržaji. U nekim delovima stanovnici praktično žive uz vodu sa svih strana.