Na njenim obalama danas se nalaze luksuzne vile, hoteli, restorani i privatne plaže. Međutim, ispod svega toga nalazi se nešto mnogo zanimljivije od luksuza: ogromna građevinska konstrukcija čiji je osnovni materijal pesak.

Palm Džumeira nije nastala tako što je na postojeće ostrvo dograđen novi deo grada. Inženjeri su praktično napravili novu kopnenu površinu tamo gde je ranije bilo more. Radovi su počeli 2001. godine, a za formiranje ostrva korišćene su desetine miliona kubnih metara peska i milioni tona kamena. Tokom projekta je premešteno oko 110 miliona kubnih metara peska, dok je za zaštitni nasip upotrebljeno oko devet miliona tona kamena.

 Kako pobediti more 

Najveći problem nije bio napraviti oblik palme. Mnogo teži zadatak bio je sprečiti da more tu palmu jednostavno odnese. Zato je pre nasipanja najvećeg dela ostrva počela izgradnja ogromnog zaštitnog lukobrana. Polumesec od kamena dug je približno 11 kilometara i predstavlja svojevrsni štit ostrva. Njegova funkcija nije dekorativna - treba da zaštiti novo kopno od talasa, oluja i snažnih severozapadnih vetrova poznatih kao šamal. Projektovanju ovog sistema prethodila su ispitivanja talasa i morskih struja, uključujući fizičke modele i numeričke simulacije.

Kamen za lukobran dopreman je iz kamenoloma širom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Na pojedinim mestima konstrukcija se spušta duboko ispod površine mora, dok njen najviši deo mora da bude dovoljno visok da zaštiti unutrašnji deo ostrva od ekstremnih talasa. Oko sedam miliona tona kamena je bilo potrebno za zaštitni polumesec.

 Stvaranje novog kopna 

Tek kada je more dobilo svoj zid, moglo je da počne stvaranje novog kopna.

Na prvi pogled deluje logično da se za izgradnju ostrva u Dubaiju koristi pustinjski pesak. Ali upravo tu nastaje jedan od najzanimljivijih detalja čitavog projekta.

Pustinjski pesak nije bio pogodan za ovu namenu. Zrna suviše sitnog i glatkog peska ne bi obezbedila potrebnu stabilnost, naročito pod dejstvom vode i talasa. Zato je materijal uziman sa morskog dna, na lokacijama udaljenim oko 11 kilometara od obale.

Ogromni brodovi za iskopavanje i transport peska radili su gotovo neprekidno. Specijalni dredžeri usisavali su materijal sa dna, a zatim ga transportovali do zone budućeg ostrva. Jedna od tehnika bila je „rainbowing“,  izbacivanje mešavine peska i vode u velikom luku kroz vazduh, čime je materijal ravnomerno raspoređivan na predviđenom mestu.

Ali nije bilo dovoljno samo istresti milione tona peska u more. Ako bi ostao rastresit, pod težinom budućih zgrada i sopstvenom težinom vremenom bi se sabijao i slegao. Zbog toga je primenjena tehnika poznata kao vibrokompakcija.

Velike vibracione sonde prodirale su duboko u nasuti materijal i snažnim vibracijama sabijale zrna peska. Na taj način se smanjivala količina praznog prostora između njih i stvarala znatno stabilnija podloga. Tokom jednog perioda radova korišćene su i stotine hiljada bušotina kako bi se novi teren pripremio za buduću gradnju. Drugim rečima, inženjeri nisu samo napravili gomilu peska. Napravili su geotehnički stabilizovanu novu kopnenu površinu.

Palma koja je promenila obalu 

Kada je oblik počeo da se pojavljuje, postalo je jasno koliko je ideja bila ambiciozna. Centralni deo, tzv. deblo, povezan je sa kopnom, dok se iz njega pruža 17 krakova. Čitavu strukturu sa spoljne strane zatvara zaštitni polumesec.

Palm Džumeira proteže se oko pet kilometara u Persijski zaliv, a njen oblik omogućio je da se značajno poveća dužina obale Dubaija. Kompanija „Royal IHC“ navodi da je projektom dodato oko 72 kilometra obalne linije.

Jedan od najzanimljivijih detalja jeste da ostrvo nije potpuno statično. Kao i kod drugih velikih projekata nasipanja mora, teren se s vremenom postepeno konsoliduje. Zbog toga su stabilizacija podloge i kontrola sleganja bili sastavni deo projektovanja. A more i dalje ostaje neumoljiv protivnik. Plaže se prirodno menjaju pod uticajem talasa i struja, pa je Palm Džumeiru i danas potrebno održavati. Tokom projekta obnove plaža završenog 2023. godine dodato je oko 1,5 miliona kubnih metara posebnog morskog peska kako bi se obnovile i stabilizovale plažne površine. To pokazuje da izgradnja ostrva nije bila završena onog trenutka kada su bageri otišli. Palm Džumeira je postala svojevrsni živi građevinski projekat čiju obalu treba stalno pratiti i održavati.