Američka vojska se sprema za mogućnost dugotrajnih, višenedeljnih operacija protiv Irana ako predsednik Donald Tramp naredi napad, rekla su dva američka zvaničnika za Rojters. Stoga bi ovo postao daleko ozbiljniji sukob nego što je do sada viđeno između ovih zemalja, prenose hrvatski mediji.

Otkriće zvaničnika, koji su govorili pod uslovom anonimnosti zbog osetljive prirode planiranja, stavlja dodatni pritisak na tekuće diplomatske napore između Sjedinjenih Država i Irana.

U međuvremenu, od zemalja Zaliva do Turske i Pakistana, iranski susedi strahuju da bi Sjedinjene Države mogle da otvore Pandorinu kutiju ako napadnu Iran.

Rizici bi bili višestruki: od opšteg požara u regionu do ogromnih talasa migracija.

Strah od iranske odmazde

Glavni razlog za strah američkih saveznika u Zalivu je iranska odmazda. Iako bi trebalo da uživaju američku zaštitu, saveznici bi se našli na prvim linijama fronta.

Ove zemlje, zajedno sa Omanom, apelovale su u januaru na Trampovu administraciju da odloži udare zbog suzbijanja masovnih protesta u Iranu, rekao je saudijski izvor agenciji Frans pres, i oni i dalje govore da neće dozvoliti da se njihova teritorija i vazdušni prostor koriste u slučaju rata.

Iran, iako oslabljen tokom 12-dnevnog rata u junu 2025. godine, ostaje sila sposobna za žestoke napade.

Zemlje Zaliva „znaju da su ranjive jer Iranci imaju dovoljno osnovnih raketa srednjeg dometa koje im omogućavaju da ciljaju vitalne tačke ovih zemalja: postrojenja za desalinizaciju morske vode, naftna čvorišta i elektrane“, rekao je Pjer Razu, direktor studija u Mediteranskoj fondaciji za strateške studije (FMES).

„Bez ove infrastrukture, ove vruće i pustinjske zemlje mogle bi postati nenastanjive“, naglasio je Razu.

Naftna kriza

Te naftne države su „zabrinute zbog napada na energetsku infrastrukturu i mogućeg blokiranja plovidbe“ u Ormuskom moreuzu, podsetila je Sincija Bjanko, istraživačica Zaliva u Evropskom savetu za spoljne odnose (ECFR). Ove zemlje su trenutno angažovane u skupim političkim agendama: promena ekonomskog modela, veliki radovi i energetska tranzicija.

„Sve bi bilo komplikovanije sa naftnom krizom. Upravljanje bezbednosnim posledicama promene režima u Iranu dodalo bi novi sloj složenosti“, objasnila je Bjanko.

Pored toga, dodao je Pjer Razu, takav scenario bi mogao da podstakne Kinu, glavnog kupca nafte iz Zaliva, da pokuša da smanji svoje veze sa regionom. To bi bile loše vesti za zemlje Zaliva koje pokušavaju da uravnoteže svoju trgovinsku zavisnost od Sjedinjenih Država.

Asimetrični sukobi

Potres u Iranu bi mogao da probudi druge sukobe koje bi Teheran mogao da pokuša da ponovo aktivira kao deo svoje odmazde, preko Huta u Jemenu ili Hezbolaha u Libanu.

Njegovo slabljenje bi, štaviše, moglo dati slobodu grupama neprijateljski nastrojenim prema susedima, poput Turske ili Pakistana. Ovo se odnosi na kurdske grupe na severozapadu i beludžske separatiste na jugoistoku Irana, čije akcije bi mogle da destabilizuju ceo region, navodi se u članku.

„Tokom prethodnih protesta, Turska se plašila da će, ako iranski režim padne, kurdske grupe to iskoristiti da stvore probleme u Turskoj“, rekla je Gonul Tol iz Instituta za Bliski istok. „Grupe povezane sa borcima PKK postale bi aktivnije“, smatra ona.

Ulog je sličan i za Islamabad, koji je rekao da je „stabilan i miran Iran, bez unutrašnjih nemira, u interesu Pakistana“.

Američki udari „imali bi destabilizujuće posledice po ceo region, a Pakistan bi mogao biti posebno pogođen“, rekla je analitičarka Maliha Lodi. „Bilo kakav problem blizu granice ojačao bi aktiviste u nestabilnom Beludžistanu i predstavljao bi ozbiljnu bezbednosnu pretnju“.

Migracioni talasi

Neki susedi se takođe plaše velikih migracija stanovništva ili priliva izbeglica, kakve je Turska doživela tokom sirijskog građanskog rata.

„Šok bi verovatno bio mnogo jači, s obzirom na veličinu zemlje, njeno stanovništvo i njenu heterogenost“, rekao je Sinan Ulgen iz tink-tenka Karnegi Evropa.

Iran ima populaciju od 92 miliona ljudi koji pripadaju brojnim etničkim i verskim zajednicama.

„Turska, Azerbejdžan i Jermenija se posebno plaše ovoga jer bi bile glavna odredišta“, rekao je ruski analitičar Nikita Smagin. Za ove dve poslednje zemlje, koje su male po površini, ovo „moglo bi lako da ugrozi njihovu stabilnost“.

„Islamski NATO“?

Nakon izbijanja rata u Gazi 2023. godine i izraelskih napada na Liban, Siriju, Jemen i Iran, a posebno na predstavnike Hamasa u Dohi 9. septembra 2025. godine, u regionu su sve veći pozivi za jačanje odbrambene saradnje i zajedničke odbrane, čak i formalno osnivanje „islamskog NATO-a“, predvođenog Egiptom i Iranom.

Ali postoje velike političke prepreke za ovo, što zemlje čini sklonijim bilateralnim sporazumima i tehnološkoj saradnji.

Katar i UAE su navodno odbili predlog Egipta o osnivanju zajedničkih arapskih vojnih snaga na samitu u Dohi 15. septembra 2025. godine, plašeći se povećane regionalne polarizacije, a druge zemlje Zaliva su uskratile podršku zbog mogućnosti učešća Irana ili Turske, prema analizi Centra za strateške i međunarodne studije.

Saudijska Arabija i Pakistan su, međutim, dva dana kasnije u Rijadu potpisali sporazum o međusobnoj odbrani (SMDA), prema kojem se „agresija na jednu zemlju smatra agresijom na obe“, po uzoru na član 5 NATO-a.

Sporazum predviđa sveobuhvatnu vojnu saradnju i govori o zajedničkom odvraćanju, ali ne definiše precizno mehanizam zajedničkog odgovora niti posebno pominje proširenje pakistanskog „nuklearnog kišobrana“ na Saudijsku Arabiju.

Turska takođe radi na jačanju odbrambene saradnje sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom i želi da uspostavi „regionalnu platformu“ za koju se nada da bi kasnije mogla da uključi i druge zemlje u regionu, poput Egipta.

BONUS VIDEO