Miladin Marković iz sela Željova kod Banovića gotovo čitav radni vek proveo je u istom preduzeću. Radio je 29 i po godina, ali je nakon propasti firme saznao da mu je uplaćeno i priznato svega devet godina staža. Danas nema penziju ni redovna primanja, a suočava se i sa problemom smeštaja.

Kako je ispričao za Jutjub kanal „1minut“, preduzeće u kojem je proveo skoro tri decenije otišlo je u stečaj 2014. godine. Za njim su ostali neizmireni doprinosi i godine rada koje nisu pretočene u penzijsku sigurnost.

„Situacija nije dobra, nemam nikakva primanja. Radio sam u preduzeću 29 i po godina, imao sam uplaćeno samo devet godina“, rekao je Miladin, dodajući da mu je danas potrebna pomoć drugih ljudi kako bi uspeo da preživi.

Problemi nisu ostali samo na pitanju penzije. Miladin je morao da napusti kuću u kojoj je ranije živeo kao podstanar. Iako je stanarinu plaćao veoma malo, oko 150 evra godišnje, više nije bio u mogućnosti da zadrži ni takav smeštaj.

Prema njegovom svedočenju, nakon stečaja nije dobio sve zarade, niti su mu uplaćeni doprinosi za čitav period zaposlenja. Zbog toga nije uspeo da ostvari pravo na penziju, iako je najveći deo života proveo radeći.

Trenutno se oslanja na povremenu pomoć institucija i humanitarnih organizacija. Od centra za socijalni rad dobija paket hrane, dok mu pomoć Crvenog krsta, kako navodi, stiže otprilike jednom u šest meseci.

„Nemam primanja, jedino od socijalnog dobijem paket hrane, a ostalo slabo. Nekad dobijem od Crvenog krsta, jednom u šest meseci i to je to“, ispričao je.

Kako bi obezbedio osnovne potrebe, Miladin povremeno pomaže komšijama i tako pokušava da zaradi novac za hranu, lekove i druge troškove. Posebno ističe pomoć čoveka poreklom iz Finske, za kojeg kaže da mu pruža značajnu podršku i pomaže mu da pregura najteže periode.

Ipak, trenutno mu je najvažnije da pronađe trajno rešenje za stanovanje. Ne traži mnogo, već prostor u kojem bi mogao da živi u svom selu. Kao mogućnost pominje stambeni kontejner, odnosno mali objekat koji bi mu obezbedio osnovne uslove za život.

Govoreći o bezizlaznoj situaciji u kojoj se našao, Miladin je izneo i veoma uznemirujuće misli o sopstvenom životu. Njegove reči pokazuju koliko ga je gubitak doma i potpunog izvora prihoda doveo do očaja.

Komšije ga, međutim, opisuju kao vrednog i poštenog čoveka koji je godinama radio i nije očekivao da će starost dočekati bez penzije i sigurnog smeštaja.

„Mile je čovek na kome je napravljena velika greška i nepravda. Bio je veliki radnik, ali firma se ugasila, nije mu uplaćivan radni staž i čovek je sada ostao bez ičega“, rekao je komšija Salem Hasić.

Miladin je svoje stvari već spakovao u kese i sada čeka da vidi da li će uspeti da pronađe sobu, malu kuću ili neki drugi skroman smeštaj. Kaže da mu za život nije potrebno mnogo – dovoljno bi mu bilo nekoliko osnovnih prostorija i mogućnost da ostane u svom selu.

Njegov slučaj pokazuje koliko posledice propasti jednog preduzeća mogu da traju decenijama. Za čoveka koji je skoro 30 godina proveo na poslu, činjenica da mu je evidentirano samo devet godina staža značila je gubitak penzijske sigurnosti upravo onda kada mu je ona najpotrebnija, piše Telegraf.