Danas u ovom selu živi tek nekoliko stanovnika, a njihova svakodnevica daleko je od idilične slike.
Selo na padini brda
Montevijasko je smešten na padini brda i izgleda kao ostatak neke drevne civilizacije u kojoj je vreme stalo.
Nalazi se u dolini Vedaske, iznad grada Luina, svega nekoliko desetina kilometara vazdušnom linijom od jezera Mađore, u blizini granice sa Švajcarskom. Montevijasko je zaseok koji pripada italijanskoj opštini Kurilja kon Montevijasko.
U ovom prelepom selu tradicija i dalje nadjačava moderni način života. Nekada je jedini način da se stigne do ovog sela na vrhu brda bio uspon dugim stepeništem od 1.400 stepenika.
Staza je duga 1,4 kilometra, sa prosečnim nagibom od 30 odsto i visinskom razlikom od 410 metara.
Jedini ustupak modernom dobu jeste žičara koja povezuje dno doline sa selom. Do Montevijaska se može stići i starim stazama za mazge iz pravca Švajcarske, odnosno sa planina Monte Lema i Monte Tamaro.
Turistička atrakcija
Karakteristična arhitektura starog centra sela, koja datira iz 16. i 17. veka, sastoji se od kamenih kuća, drvenih balkona i krovova prekrivenih tradicionalnim kamenim pločama. Čak je i originalna kamena kaldrma ostala očuvana oko 200 godina.
Za one koji do njega stignu peške, savladavajući strmu planinsku stazu, ili žičarom, prolazeći iznad krošnji drveća u kabini, Montevijasko ostaje dragoceno i slikovito mesto koje vredi posetiti.
Danas u selu Montevijasko živi svega desetak stanovnika. Prepoznatljivo je po kamenim kućama sa suvim zidovima i karakterističnim širokim krovovima.
Mreža uskih popločanih uličica vijuga kroz natkrivene prolaze i mala trgova, a sve je okupljeno oko upečatljive crkve Svetog Martina i Svetog Varnave.
Tradicionalnu arhitekturu čine kamene kuće, šarmantni drveni balkoni i klasični krovovi od kamenih ploča, poznatih kao piode. Jedna od najzanimljivijih karakteristika sela upravo je mreža njegovih uskih ulica. Lokalne zanatlije su ih pažljivo gradile i slagale od kamena, piše lakesnorthernitaly.
Teška svakodnevnica lokalaca
Iza romantične slike sela u kojem je vreme stalo krije se svakodnevica koja nimalo nije jednostavna.
U Montevijasku stalno živi svega nekoliko ljudi, uglavnom starijih, dok se vlasnici starih porodičnih kuća i vikendica vraćaju uglavnom tokom vikenda i praznika.
Život u selu bez puta i automobila godinama je zavisio od žičare, jer su preko nje stizale namirnice, lekovi, pošta, gas za grejanje, pa čak i školske knjige.
Kada je žičara prestala da radi nakon nesreće 2018. godine, stanovnici su gotovo sedam godina ponovo bili prinuđeni da se oslanjaju na staru stazu sa više od 1.400 kamenih stepenika. Tokom tog perioda čak su i karabinjeri nosili poštu, lekove i osnovne potrepštine uz strmu planinsku stazu, često po snegu i lošem vremenu.
Žičara je ponovo pokrenuta u avgustu 2025, ali je u početku radila samo vikendom, što je ponovo stvaralo probleme ljudima koji su tokom nedelje morali kod lekara, da dopreme drva ili dovedu majstore za popravke. Ipak, uprkos izolaciji i svim teškoćama, meštani ističu da Montevijasko nikada nije „umro“.
Naprotiv, zajednica funkcioniše gotovo kao velika porodica u kojoj svako pomaže onome kome je pomoć potrebna, dok se neki nekadašnji stanovnici vraćaju u kuće svojih predaka, vođeni željom da sačuvaju život u selu koje je, uprkos svemu, odbilo da nestane, piše luinonotizie.
Komentari (0)