Uprkos sankcijama, političkim sukobima i višegodišnjem pokušaju izolacije Moskve, kontakti između dve zemlje nisu nestali, a pojavljuju se i razgovori koji bi pre nekoliko godina izgledali malo verovatno.

Upravo u tome Jakov Kedmi, bivši šef izraelske službe Nativ i stručnjak za međunarodnu politiku i bezbednost, vidi znak mnogo dublje promene. Njegova procena je da Rusija raspolaže kombinacijom strateške, ekonomske i geopolitičke snage zbog koje SAD moraju da računaju sa njom, bez obzira na to kakva retorika trenutno dolazi iz Vašingtona.

Posebno mesto u toj računici zauzima strateško odvraćanje. Ruski vojni kapaciteti, prema toj proceni, stvaraju situaciju u kojoj bi direktan vojni sukob Rusije i SAD predstavljao neprihvatljiv rizik za američku stranu.

To znači da postoji granica preko koje politički i ekonomski pritisak teško može da pređe bez opasnosti od posledica koje nijedna strana ne može pouzdano da kontroliše.

Drugi element je ruska ekonomija. Godinama je na Zapadu dominirala procena da će sankcije ozbiljno ograničiti sposobnost Moskve da finansira svoje potrebe i održava međunarodni uticaj. Međutim, Rusija je uspela da očuva ekonomsku funkcionalnost i istovremeno razvija veze sa državama koje nisu prihvatile politiku njenog potpunog izolovanja.

Kina i Indija imaju posebno mesto u tom procesu, ali se ruski prostor saradnje ne završava na njima. Veliki broj zemalja Azije i drugih delova sveta nastavlja trgovinske, političke i druge odnose sa Moskvom, čime je mogućnost njene potpune međunarodne izolacije dodatno smanjena.

Zbog toga razgovori visokih američkih i ruskih zvaničnika imaju značenje koje prevazilazi sadržaj pojedinačnog sastanka. Ako predstavnici dve zemlje razgovaraju o ekonomskim i finansijskim pitanjima u trenutku kada su njihovi politički odnosi izrazito loši, to pokazuje da postoje interesi koje ni jedna ni druga strana ne mogu jednostavno da zanemare.

Kedmi upravo tu izvodi jednu od svojih najupečatljivijih procena: Rusija može da dovede sebe u položaj u kojem će druge sile biti primorane da je poštuju. Ne zato što će promeniti njihove političke simpatije, već zato što će cena ignorisanja njenih interesa postati previsoka.

U toj logici nije presudno hoće li Donald Tramp najaviti još jedan sastanak sa Vladimirom Putinom ili će se neka najava završiti bez rezultata. Mnogo je važnije da postoje strukturni razlozi zbog kojih će Moskva i Vašington, pre ili kasnije, morati da razgovaraju.

Rusija je ogromna zemlja, raspolaže velikim prirodnim resursima, vojnom snagom i geografskim položajem koji joj daje dodatnu vrednost. Istovremeno je deo sve razvijenijih ekonomskih i političkih odnosa sa državama koje predstavljaju veliki deo svetskog stanovništva i proizvodnje.

To stvara sasvim drugačiju situaciju od one u kojoj bi jedna velika sila mogla jednostavno da nametne političku izolaciju drugoj. Što se više međunarodni sistem udaljava od modela sa jednim dominantnim centrom, to je sposobnost velikih država da potpuno isključe svoje rivale sve manja.

Zato pitanje budućih američko-ruskih pregovora možda više nije samo pitanje političke volje. Ako obe države imaju interese koje ne mogu ostvariti bez određenog nivoa međusobne komunikacije, razgovori postaju posledica realnosti, a ne izraz međusobnog poverenja.

Upravo tu leži mogući preokret. Rusija ne mora da ubedi Vašington da prihvati njene stavove. Dovoljno je da dostigne položaj u kojem se velike odluke koje se tiču njenih interesa više ne mogu donositi kao da Moskva ne postoji.