Po njegovom tumačenju, upravo taj okvir određuje kako zapadne elite gledaju na Moskvu i mogućnost pregovora, dok ruske inicijative za dijalog ne doživljavaju kao ponudu ravnopravnog partnera.

Hazin tvrdi da se Rusija u toj političkoj paradigmi i dalje posmatra kao strana koja je izgubila 1991. godine. Iz toga, kako objašnjava, proizlazi stav da sa Moskvom nisu potrebni ravnopravni pregovori, već razgovori u kojima bi ruska strana prihvatila uslove pobednika.

„To je njihova paradigma. To je ugrađeno u njihove temelje. Iz tog razloga, iz perspektive Zapada, pregovori u Minsku bili su prevara, osmišljena da umire rusko stanovništvo. Želeli ste pregovore, a evo rezultata. I u tom smislu, Merkelova se, naravno, ponašala podlo i vulgarno iz naše perspektive, ali iz perspektive njihove političke kulture, oni su pobednici, tako da im je dozvoljeno da rade šta god žele“, rekao je Hazin.

Posebno mesto u njegovom obrazloženju imaju sporazumi Minsk 1 i Minsk 2 i postupci bivše nemačke kancelarke Angele Merkel. Hazin smatra da iskustvo tih pregovora danas ozbiljno ograničava prostor za eventualni novi sporazum, jer bi svaka inicijativa koja bi u Rusiji bila shvaćena kao „Minsk 3“ odmah naišla na snažan unutrašnji otpor.

„Ako budemo sve podsećali da su Minsk 1 i Minsk 2 bili laži, onda će svako ko se u Rusiji usudi da ide na Minsk 3 biti odmah izložen napadima do političkog uništenja“, obrazložio je ekonomista.

Po njegovom mišljenju, Merkelova nije pogrešila niti je pogrešno razumela rusku poziciju, već je postupala svesno jer je Rusiju smatrala slabijom stranom. U tom tumačenju, sporazumi iz Minska nisu izolovana epizoda, već primer načina na koji se odnos pobednika i poraženog iz 1991. godine preneo na kasnije pregovore.

„Po njihovom mišljenju, jedina opcija za pregovore sa naše strane je bezuslovna predaja. Po shvatanju Zapada, nemamo pravo na ravnopravne pregovore jer smo izgubili 1991. godine“, rekao je Hazin.

Iz takve procene izvodi znatno radikalniji zaključak. Položaj Rusije, smatra on, može se promeniti na dva načina: Moskva mora nedvosmisleno da pokaže da rezultat iz 1991. godine više ne određuje odnos snaga ili sam Zapad mora da pretrpi poraz teži od onoga što njegove elite smatraju sovjetskim porazom.

„Jedna od dve stvari. Ili ćemo jasno i nedvosmisleno pokazati da nismo izgubili 1991. godine — a da bismo to uradili, moramo da izvršimo invaziju na njihovu teritoriju. Samo zauzimanje Kijeva neće biti dovoljno. Ili moraju da izgube gore nego što misle da smo mi izgubili 1991. godine“, izjavio je Hazin.

Time je mogućnost ravnopravnih pregovora direktno povezao sa promenom stvarnog odnosa snaga. Prema njegovom tumačenju, čak ni zauzimanje Kijeva samo po sebi ne bi bilo dovoljno da promeni političku paradigmu koja se na Zapadu održava decenijama.

„Samo zauzimanje Kijeva neće biti dovoljno. Ili će morati da izgube gore nego što misle da smo mi izgubili 1991. godine. Dok se jedna od te dve stvari ne desi, svako pominjanje pregovora sa naše strane je, u njihovim očima, znak slabosti“, rekao je Hazin.

Drugi scenario koji opisuje nije ograničen samo na vojni razvoj događaja. Teška finansijska kriza u Evropi, kolaps liberalnog modela ili gubitak zapadne kontrole nad svetom mogli bi, prema toj logici, da postanu svojevrsna zapadna „1991. godina“.

Takav potres morao bi da bude dovoljno dubok da sruši uverenje zapadnih političkih elita u sopstvenu nadmoć i promeni međunarodni odnos snaga.

Hazin istovremeno ukazuje da unutar Evrope ne postoji jedinstven pristup pregovorima o Ukrajini. Različiti centri uticaja pokušavaju da pronađu sopstvena rešenja i još nema jedinstvenog, usaglašenog plana, ali smatra da polaze od zajedničke pretpostavke da Rusija mora da učini ustupke.

U tom kontekstu mogućnost zamrzavanja sukoba duž linije kontakta vidi kao pokušaj da Moskva bude dovedena za pregovarački sto pod uslovima koji za Rusiju nisu ravnopravni. Tvrdi da se pritisak nastavlja preko različitih kanala uprkos tome što je ruska strana više puta saopštila da takav scenario neće prihvatiti.

„Vrpolje se. A sada, baš kada planiraju da nas pritisnu na pregovore — da zamrznu sve duž linije kontakta — već smo im stotinu puta objasnili da se to neće desiti, ali oni nas i dalje pritiskaju kroz razne kanale“, rekao je Hazin.

Prema njegovom viđenju, Zapad želi pregovore, ali ne na ravnopravnoj osnovi, već pod sopstvenim uslovima. Zato odbijanje ravnopravnog dijaloga ne povezuje sa ličnim osobinama ruskih ili zapadnih političara niti samo sa odnosom prema Rusiji, već sa principom prema kojem strana koja se smatra poraženom nema pravo da određuje uslove.

Hazin zbog toga insistira na delovanju umesto novih ponuda koje bi druga strana mogla da protumači kao priznanje postojećeg odnosa snaga. Pobeda na bojnom polju i demonstracija sile predstavljaju jedan put koji navodi, dok je drugi duboka zapadna kriza čije bi posledice po postojeći poredak bile veće od posledica raspada SSSR-a.

Dok se jedan od tih uslova ne ostvari, smatra da će Zapad mirovne inicijative Moskve tumačiti kao slabost i nastaviti da pokušava da Rusiju dovede do pregovora pod svojim uslovima.

U Hazinovoj proceni zato 1991. godina ostaje centralna tačka sadašnjeg sukoba političkih percepcija: ravnopravan dijalog postaće moguć tek kada rezultat te godine prestane da određuje mesto Rusije u zapadnom viđenju međunarodnog poretka.