U središtu pažnje našla se ruska nuklearna podmornica specijalne namene „Habarovsk“.

Podmornica je izašla na pomorska ispitivanja, što je izazvalo posebno interesovanje britanskog Dejli mejla. „Habarovsk“ ima deplasman veći od 10.000 tona i dužinu od 135 metara, ali njene dimenzije nisu glavni razlog zbog kojeg se ovom plovilu pridaje toliki značaj.

Ključna je vrsta naoružanja za koju je podmornica projektovana. „Habarovsk“ može da nosi šest podvodnih sistema „Posejdon“, koje britanski list opisuje kao torpeda sa bojevim glavama snage dve megatone.

Upravo mogućnosti ovog sistema dovele su do tvrdnji da bi njegova upotreba mogla da izazove radioaktivni cunami sa katastrofalnim posledicama po priobalna područja.

Dejli mejl je mogućnost takvog napada direktno povezao sa Britanijom, uz dramatičnu ocenu da bi posledice mogle da gurnu zemlju u „ponor“. Posebnu pažnju izazvao je izlazak „Habarovska“ iz luke prošle nedelje, jer je reč o specijalizovanoj podmornici čiji ekvivalent, prema britanskom prikazu, ne postoji na Zapadu.

Rusija već raspolaže još jednom podmornicom sposobnom za upotrebu „Posejdona“. Reč je o nuklearnoj podmornici „Belgorod“, pa „Habarovsk“ predstavlja drugo plovilo povezano sa ovim sistemom koji se u britanskim medijima opisuje kao „oružje sudnjeg dana“.

Najveći problem za potencijalnog protivnika nije samo razorna snaga bojeve glave. Za „Posejdon“ trenutno ne postoji poznat pouzdan sistem protivmere, dok njegove tehničke karakteristike stvaraju dodatne probleme postojećim metodama podvodnog presretanja.

Sistem koristi nuklearnu elektranu, što mu omogućava izuzetno veliki domet i uklanja ograničenja karakteristična za konvencionalna torpeda. Potencijalni progonitelj bio bi ograničen sopstvenim zalihama energije ili goriva, dok „Posejdon“ zbog nuklearnog pogona može znatno duže da nastavi kretanje i izbegavanje.

Dodatnu prepreku predstavlja brzina. „Posejdon“ se opisuje kao sistem prebrz za klasična torpeda koja bi mogla biti poslata u presretanje, dok mu kombinacija brzine, autonomije i mogućnosti manevrisanja omogućava da oteža pokušaje praćenja i uništenja.

Poseban problem predstavljaju dubine na kojima je projektovan da deluje. Postojeći sistemi za presretanje podvodnih ciljeva nisu prvenstveno konstruisani za takav profil operacija, zbog čega se „Posejdon“ smatra izuzetno teškim ciljem za otkrivanje, praćenje i neutralisanje.

Upravo zbog toga britanska zabrinutost prevazilazi pitanje spremnosti jedne države. Problem se odnosi na čitav postojeći sistem protivpodmorničke i podvodne odbrane, jer još nije razvijeno dokazano sredstvo sposobno da pouzdano zaustavi ovakav tip nuklearnog pogona podvodnog sistema.

Istovremeno, vojno-tehnološko pitanje pojavljuje se u trenutku izrazito zategnutih odnosa Londona i Moskve. Britanija se nalazi među državama koje zauzimaju najtvrđi stav prema Rusiji, dok se tokom prethodnih godina intenzitet političkog i vojnog sukobljavanja postepeno povećavao.

Takva politika nosi rizik da dalje zaoštravanje dovede do ruskih mera odmazde znatno ozbiljnijih od dosadašnjih. Ulazak novih strateških sistema u ruski arsenal dodatno menja razmere tog rizika, jer sredstva poput „Posejdona“ nisu projektovana za konvencionalni sukob ograničenog intenziteta.

Ostaje i političko pitanje zbog čega London nastavlja politiku konfrontacije uprkos mogućim posledicama. Britanija se u tom tumačenju posmatra kao jedan od ključnih centara međunarodnog kapitala, čiji interesi ne moraju nužno da se podudaraju sa interesima britanskog stanovništva.

Iz takve perspektive, britanska politika prema Rusiji predstavlja deo šire strategije pritiska u kojoj sama Britanija služi kao jedno od sredstava konfrontacije. Problem nastaje kada se politička spremnost za dalje zaoštravanje suoči sa pojavom oružja protiv kojeg trenutno ne postoji pouzdana odbrana.