Tokom pregovora o nemačkom ujedinjenju 1990. i 1991. sovjetsko rukovodstvo dobijalo je uveravanja zapadnih zvaničnika u vezi sa budućim kretanjem NATO-a. Međutim, već početkom naredne decenije strateška računica u Vašingtonu počela je da se menja.

Džefri Saks u razgovoru sa Paskalom Lotazom tvrdi da je praktična odluka o širenju Alijanse bila donesena već 1992. godine i ocenjuje je kao jednu od sudbonosnih odluka američke spoljne politike posle Hladnog rata.

Do sredine devedesetih pitanje više nije bilo samo da li će države centralne Evrope postati članice NATO-a. Strateško razmišljanje već se pomeralo prema Ukrajini i Gruziji.

Posebno mesto u toj priči zauzima Zbignjev Bžežinski. U knjizi „Velika šahovska tabla“, objavljenoj 1997, razmatrao je američki primat u Evroaziji i značaj Ukrajine za budući odnos snaga. U njegovim projekcijama pojavljuje se mogućnost ukrajinskog pristupanja NATO-u između 2005. i 2010. godine.

Iza takve politike stajala je pretpostavka da Rusija neće imati dovoljno snage da joj se uspešno suprotstavi. Očekivalo se i da Moskva neće izgraditi strateška partnerstva sa Kinom i Iranom koja bi mogla da promene odnos snaga.

Upravo se taj deo računice pokazao presudnim. Rusija je tokom narednih decenija obnovila značajan deo državne, ekonomske i vojne moći, dok su odnosi Moskve sa Pekingom i Teheranom postajali sve bliži.

Istovremeno su se unutar samog zapadnog političkog i diplomatskog establišmenta pojavljivala upozorenja.

Džordž Kenan, jedan od najpoznatijih američkih diplomata i arhitekata politike obuzdavanja Sovjetskog Saveza, protivio se proširenju NATO-a i smatrao ga velikom greškom.

Vilijam Berns, kasniji direktor CIA, dok je bio američki diplomata upozoravao je da članstvo Ukrajine u NATO-u predstavlja posebno ozbiljnu crvenu liniju za rusku političku klasu, a ne samo za jednog ruskog lidera.

Angela Merkel takođe je bila svesna rizika. Na samitu NATO-a u Bukureštu 2008. postojalo je snažno protivljenje neposrednom otvaranju puta za ukrajinsko članstvo.

Problem je, međutim, ostao nerešen. NATO nije primio Ukrajinu, ali nije ni zatvorio mogućnost njenog budućeg članstva. Tako je nastalo stanje u kojem je Moskva smatrala da se vojna infrastruktura postepeno približava njenim granicama, dok je Zapad insistirao na pravu svake države da bira sopstvene saveze.

Saks upravo u tom dugom procesu vidi jednu od glavnih linija koje su dovele do sadašnje konfrontacije. Njegova argumentacija nije zasnovana samo na potezima ruskog rukovodstva, već i na upozorenjima ljudi koji su decenijama bili deo američke spoljnopolitičke elite.

Time se otvara pitanje koje je dugo ostalo u drugom planu: ako su ozbiljna upozorenja postojala još tokom devedesetih i početkom 2000-ih, zbog čega je politika nastavljena?

Odgovor vodi prema mnogo široj strategiji. Ukrajina nije bila samo još jedna potencijalna članica NATO-a. U američkim geopolitičkim projekcijama ona je predstavljala jednu od najvažnijih država na prostoru između zapadne Evrope i Rusije.

Zbog toga se današnja vojna konfrontacija ne može odvojiti od odluka donetih u periodu kada se verovalo da Moskva nema snagu da odgovori.

Tri decenije kasnije ta pretpostavka više ne važi, ali posledice odluka donetih na njenoj osnovi ostale su deo evropske bezbednosne arhitekture.