Kuba ulazi u svoj najkritičniji period od raspada Sovjetskog Saveza. Produbljivanje ekonomske krize, česti nestanci struje, masovno iseljenje i rastuće nezadovoljstvo kombinovali su se sa još jednim ključnim događajem: direktnim pregovorima sa Amerikom o budućnosti ostrva.

Kriza se sve više oblikuje kroz agresivniji pristup Vašingtona. Američki državni sekretar Marko Rubio, koji je kubanskog porekla, vodi pregovore sa vlastima Havane, dok istovremeno nadgleda kampanju pritiska usmerenu na prisiljavanje na političke i ekonomske ustupke.

„Sistem se mora dramatično promeniti jer je to jedina šansa za poboljšanje kvaliteta života građana“, rekao je Rubio prošlog meseca.

Predsednik SAD Donald Tramp je u ponedeljak izjavio da očekuje da će „preuzeti Kubu“, opisujući je kao „oslabljenu naciju“ nakon potpunog kolapsa elektroenergetske mreže izazvanog naftnim embargom. Čak i ranije je upozorio da se kubanska revolucija suočava sa svojim najvećim izazovom do sada.

Veliki pritisak Trampove Amerike

Pritisak na Kubu dolazi nakon smene venecuelanskog lidera Nikolasa Madura, ključnog dobavljača nafte Havani, i u vreme kada SAD eskaliraju sukob sa Iranom nakon ubistva vrhovnog vođe Alija Hamneija u vazdušnom napadu.

Prema izvorima lista „Njujork tajms“, američki zvaničnici zagovaraju svrgavanje kubanskog predsednika Migela Dijaza, iako još uvek ne traže potpunu promenu režima. Cilj je, izgleda, kontrolisana transformacija slična pokušajima u Venecueli, ali bez potpunog haosa.

Kuba se možda neće srušiti preko noći, ali sve više izgleda kao trenutak kada će postojeći sistem prestati da funkcioniše kao nekada. Model koji je izgradio Fidel Kastro, snažna državna kontrola uz spoljnu podršku, slabi godinama. Sada, bez venecuelanske pomoći i uz sve veći američki pritisak, taj model počinje da se raspada.

To ne znači nužno kraj komunističke vladavine odmah, ali ukazuje na kraj Kube kakva je postojala decenijama: stabilne, centralizovane države koja je barem minimalno zadovoljavala potrebe stanovništva.

Njuzvik predstavlja tri moguća scenarija razvoja događaja:

Kontrolisana smena na vrhu

Najverovatniji scenario za sada je promena rukovodstva uz očuvanje sistema. Dijaz-Kanel i drugi visoki zvaničnici povezani sa Kastrovom erom mogli bi biti smenjeni putem pregovora.

SAD signaliziraju da bi takav potez mogao da otvori put ekonomskim reformama. Međutim, ključne strukture moći – Komunistička partija, vojska i državne kompanije – verovatno bi ostale netaknute.

Premijer Manuel Marero Kruz, tehnokratska ličnost sa vezama u turističkom sektoru i vojnim poslovnim krugovima, pominje se kao potencijalni naslednik. Potpredsednik Salvador Valdes Mesa, predstavnik kontinuiteta, takođe je među opcijama.

Takođe je moguće da neko iz vojnog vrha ili bliskog kruga Raula Kastra preuzme vlast, nudeći ograničene reforme uz očuvanje sistema - model bliži Vijetnamu nego pravoj demokratskoj tranziciji.

Nagli slom i prelazak na demokratiju

Drugi scenario je nepredvidljiviji: političko otvaranje izazvano nemirima ili potpunim ekonomskim kolapsom.

Američki naftni embargo drastično je smanjio zalihe goriva, parališući ekonomiju i izazivajući nestašice i sve veće proteste. Ako pritisak nadvlada zemlju, mogla bi uslediti brza tranzicija.

Ali za razliku od Istočne Evrope 1989. godine, Kuba nema organizovanu opoziciju spremnu da preuzme vlast. Među vidljivijim disidentima su Hose Danijel Ferer i umetnik-aktivista Luis Manuel Otero Alkantara, dok bi Marija Paja mogla da se vrati iz egzila.

Postoji i mogućnost hibridnog modela, reformističke prelazne vlade uz podršku vojske, koja bi organizovala izbore, slično tranziciji u Španiji i Latinskoj Americi.

Rizici su visoki: iskustva Venecuele i Irana pokazuju da pritisak spolja može dovesti do dugoročne nestabilnosti, ne nužno do demokratije.

Spor pad i masovno iseljavanje

Treći scenario je već u toku: postepeno slabljenje države.

Režim opstaje, ali je zemlja dodatno oslabljena bez venecuelanske nafte. Havana se sve više oslanja na podršku Rusije i Kine, ali njihova pomoć nije dovoljna za stabilizaciju.

Rezultat je sistem koji formalno opstaje, ali se prazni iznutra. Država gubi kapacitet, javne službe slabe, a stanovništvo se sve više oslanja na doznake iz inostranstva i neformalno tržište. Ovo nije iznenadni kolaps, već dugoročni pad.

Vašington odlučuje o sledećem potezu

Dalji razvoj događaja zavisiće podjednako od Vašingtona koliko i od Havane. Administracija predsednika Trampa, sa Rubijem koji igra ključnu ulogu, očigledno nastoji da sprovede reforme ekonomskim pritiskom.

Kao i u drugim slučajevima, SAD pokazuju spremnost da koriste finansijski pritisak za političke ciljeve – strategija koja se sada primenjuje sa sve većim intenzitetom.

Sve ukazuje na to da je opstanak komunističke Kube u obliku u kom je postojala decenijama sve manje verovatan. Pitanje više nije da li će se sistem promeniti, već šta će ga zameniti – i koliko će tranzicija biti bolna.

BONUS VIDEO