Nikola Kojo
Alo!/ Rajko Ristić
Nikola Kojo

Alo!/ Rajko Ristić

Nikola Kojo, Foto: Alo!/ Rajko Ristić

Sergej Trifunović jednom je izjavio da je "politika jedna od najprljavijih delatnosti iz koje čovek ne može da izađe čistog obraza".

Ipak, nekoliko godina nakon te izjave, Trifunović je postao novi vođa Pokreta slobodnih građana i stavio se na čelo opozicije, rame uz rame sa Draganom Đilasom.

Posle Branislava Lečića, Trifunović je tek drugi glumac koji se našao na čelu jedne političke stranke u Srbiji, ali poslednjih meseci svedoci smo toga da sve više glumaca gostuje po političkim emisijama i daje sebi za pravo da iz pozicije nekoga ko je iznad svih građana komentariše političku situaciju u zemlji.

Sergej Trifunović

Alo!/ Dejan Briza

Sergej Trifunović, Foto: Alo!/ Dejan Briza

Književnik Marko Tanasković napisao je prošle godine autorski tekst pod nazivom "Glumci i politika – fenomen političkog teatra" za Novi Standard u kome se zapitao šta je to što glumce preporučuje za zauzimanje ključnih pozicija u opozicionim strankama i političkim pokretima?

Tanasković se pita koja su to znanja, sposobnosti i iskustva koja im omogućavaju da, kako on kaže, puni samopouzdanja koje se graniči sa arogancijom, na sebe preuzimaju ulogu savesti društva i svojevrsnog političkog kompasa?

Pisac ne može da se ne zapita zašto je stav npr. Nikole Đurička ili Nikole Koja o stanju demokratije i političkom životu u Srbiji relevantniji od stava nekog istaknutog arhitekte, inženjera ili ekonomiste?

Kako sam objašnjava, srpski glumci obično na takva pitanja odgovaraju da su oni umetnici i da osećaju dužnost da se društveno i politički angažuju, ali taj samozaljubljeni odgovor ne objašnjava zašto baš uvek moraju da budu u prvim redovima. 

Tanasković u svom tekstu dalje navodi i celovito krajnje logično objašnjenje koje ima istorijski koren:

- Iako je fascinacija glumcima deo globalnog trenda estradizacije politike, ona u našem slučaju ima i specifične lokalne i istorijske korene. Naime, u Titovo vreme se mnogo ulagalo u kulturu, a umetnici, naročito glumci – ako su bili politički podobni – uglavnom su živeli kao bubrezi u loju. Izgrađen je kult teatra u vreme kada je u Zapadnoj Evropi pozorište uglavnom gubilo na značaju i društvenom uticaju. Beograd je, za vreme SFRJ, verovatno bio evropska prestonica sa najvećim brojem pozorišta po glavi stanovnika. Odlazak u pozorište tretirao se kao stvar naročitog intelektualnog prestiža i dokaz kultivisanosti, dok su glumci, socijalno zbrinuti i oslobođeni obaveze stalnog takmičenja na tržištu, bili slobodni da izigravaju boeme i velike mislioce čija se svaka reč naročito pažljivo slušala.

- Ruku na srce, postoji i ogroman jaz između tadašnjih glumačkih veličina i današnjih glumčića i glumičica, koji su, čast izuzecima, mahom razmaženi i netalentovani proizvodi nepotističke prakse na Akademiji i u kulturi generalno. Legende poput Pavla Vujisića, Slobodana Cice Perovića ili Zorana Radmilovića bili su svestrane, stvaralačke ličnosti, umetnici u pravom smislu te reči, ljudi koji su mnogo toga u mladosti proživeli (ratovi, hapšenja, logori) i igradili sebe mnogo pre ulaska u glumačku profesiju, pa su u skladu s tim imali daleko više da kažu – na pozornici i izvan nje – od današnjih urbanih blejača po kafićima koji trenutno dominiraju u pozorištu, na televiziji i filmu - piše Tanasković.

Zoran Radmilović

Youtube Screenshot

Zoran Radmilović, Foto: Youtube Screenshot

On dalje pojašnjava i da su glumci, u međuvremenu, stekli oreol buntovnika i revolucionara za vreme borbe protiv Miloševićevog režima (setimo se samo vatrenih govora Branislava Lečića kod Terazijske česme tokom devetomartovskih demonstracija 1991), pa je nakon petooktobarskog prevrata "došlo vreme za naplatu prvoboračkih zasluga".

 

- Najkraće rečeno, glumci su bili nezvanična aristokratija DOS-ovog režima i glavni protagonisti kulturne politike „žutih“, što je kod mnogih predstavnika glumačkog esnafa stvorilo lažni, iskrivljeni osećaj o sopstvenom značaju i vrednosti - tvrdi pisac.

Tanasković skreće pažnju i na to da je nakon dolaska naprednjaka na vlast većina njih ostala izvan zone političkog uticaja gde se obezbeđuje finansiranje za različite unosne projekte.

- To je kod mnogih poznatih glumaca, pored povređene sujete, izazvalo revolt i ozlojeđenost prema novom režimu, ali i evociranje nostalgičnih uspomena na davno prohujala vremena bivše Juge i na daleko svežiji period kada je Gorica Mojović delila šakom i kapom novac iz gradskog budžeta. Stoga je donekle razumljivo to što se različite frakcije DS-a, sada ponovo okupljene u Savezu za Srbiju, okreću glumcima kao svojim proverenim igračima i agentima od uticaja. Ipak, njihovo prisustvo ne treba ni prenaglašavati i precenjivati, jer su oni, bez obzira na prepoznatljivost i harizmu koje nose zahvaljujući odigranim ulogama, pre svega ljudi kojima je posao da izgovaraju tuđe reči. Očekivati od njih da imaju bilo kakvu predstavu o tome kako se rešavaju svakodnevni problemi građana i kako se vodi država na unutrašnjem i spoljnom planu u najmanju ruku je neozbiljno - istakao je književnik.

Bonus video

 

 

Komentari (3)

Anton

13.11.2019 11:08

Je l' ovde ovaj uvaženi nalitičar misli i na Ristovskog i Goncića ili samo na njemu nepodobone?

Dobi

13.11.2019 12:11

Moze li neko da zamisli koliko je velika razlika izmedju recimo Ljube Tadica i Steve Zigona u odnosu na Sergeja Trifunovica, ja bi ovoj dvojici , Ljubi i Stevi mogla da poverim i svoj zivot, Sergeju ne bi dala ni psa na cuvanje.

Vladimir

13.11.2019 15:45

Apsolutno se slazem sa vama. Glumci ne bi trebali da budu ni blizu politike. Ali jos manje, načelnici bolnica, policijski pozornici, keramičari, diplomirani studenti bez dana radnog staža. Morate priznati da glumci posle ovakve plejade vise ne izgledaju čudno. Tim pre sto su ovi drugi ušli u politiku zbog novca.