Hašim Tači, Kadri Veselji, Jakup Krasnići i Redžep Seljimi, koji su u sredu osuđeni na ukupno 81 godinu zatvora, kažnjeni su samo za deo zločina koje su počinili nad srpskim i drugim nealbanskim narodom na KIM. Optužnica je obuhvatala samo deo zverstava koja su se dogodila u periodu od aprila 1998. do juna 1999. godine. Sve ono što se dešavalo pre i posle ovog perioda, a u čemu su

Tači i Veselji lično učestvovali, nije obuhvaćeno optužnicom. 

Tako je sud u Hagu utvrdio da su sva četvorica krivično odgovorna za ratne zločine ubistva 96 ljudi i proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode 385 osoba. Osuđeni su i zbog surovog postupanja nad 49 osoba, kao i zbog mučenja 303 ljudi. Međutim, mnogobrojni masakri, silovanja, ubistva nisu se našla u optužnicama i za njih još uvek niko i nikada nije odgovarao.

Haški sud je odbacio sve tačke koje su se odnosile na zločine protiv čovečnosti, sve sa ciljem kako bi kazne za Tačija i ekipu bile što manje. Takođe, oni nisu odgovarali ni za zlodela nad Srbima koja su se dogodila nakon juna 1999. jer sud u Hagu smatra da nakon dolaska Kfora nije bilo ratnih zločina.

Specijalizovana veća u Hagu osnovala je lažna država Kosovo pa zato i ne treba da čudi to što su Tači i ostali osuđeni na mizerne kazne zatvora, kao ni to što je optužnicama protiv njih obuhvaćen samo manji deo zločina koje su počinili.

Tako Tači, Veselji, Krasnići i Seljimi nisu odgovarali za „žutu kuću“ u Albaniji gde su Srbima vadili organe koje su kasnije prodavali na crnom tržištu. Na stotine ljudi je završilo na severu Albanije gde se nalazila improvizovana bolnica koja je poznata kao „žuta kuća“. Srpska srca, bubrezi, jetre, pluća i drugi organi prodavani su širom Evrope.

Ovi zločinci nisu odgovarali ni za otmicu srpskih rudara Dušana Ađančića, Peru Ađančića, Zorana Ađančića, Mirka Buhu, Dragana Vukmirovića, Filipa Gojkovića, Miroslava Trifunovića, Srboljuba Savića i Božidara Lempića, čija sudbina ni do danas nije rasvetljena.

Tači, Veselji, Seljimi i Krasnići nisu odgovarali ni za mučenje i ubistvo na desetine srpskih civila čija su tela pronađena u Radonjićkom jezeru i po seoskim bunarima u opštini Dečani.

Bez pravde ostalo je i više desetina srpskih žrtava koji su oteti, mučeni i streljani kod sela Klečka. Tela ubijenih pronađena su u peći za kreč.

U optužnici protiv Tačija, Veseljija, Krasnićija i Seljimija nije se našla ni likvidacija srpske porodice u Đakovici 12. juna 1999. godine, kao ni nestanak Srba u selu Žač, Klini, Vučitrnu, kao ni ubistvo oca Haritona, srpske dece na reci Bistrici u Goraždevcu... 

Silovanje i ubistvo nepokretne Marice Mirić

Albanski teroristi iz takozvane OVK, čiji su komandanti, između ostalih, bili Tači i Veselji, silovali su i ubili nepokretnu Maricu Mirić. Njena majka bila je primorana da gleda kako joj teroristi obeščašćuju i ubijaju ćerku. 

Otmica oca Haritona

Otac Hariton Lukić, monah Manastira Svetih Arhangela kod Prizrena, kidnapovan je krajem juna 1999. godine, a njegovo telo pronađeno je više od godinu dana kasnije u selu Tusus kod Prizrena. Njegova glava nikada nije pronađena.

Ognjen Karanović: Licemerna presuda koja krije zločine nad Srbima

Kako naglašava istoričar Ognjen Karanović za Alo!, presude u Hagu, u okviru takozvanog Specijalnog veća Suda privremenih prištinskih institucija, na prvom mestu su licemerne.
- One imaju jednu svrhu, a to je da prikriju stvarne zločine nad srpskim narodom, nad državom Srbijom, nad suverenitetom države Srbije, koji su počinjeni u periodu od 1997. godine, naravno 1999. godine, ali i posle agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Celo ovo suđenje i prvostepena presuda su, u stvari, služili legitimizaciji terorističke organizacije, takozvane OVK. To se vidi po presudama. Vidite i sami da su tačke optužnica koje su Veseljija, Seljimija, Tačija i Krasnićija teretile za zločine protiv čovečnosti praktično izostavljene iz presude. Odnosno po tim tačkama oni su oslobođeni . naglašava Karanović.