Policija, Dečanska
Alo!/Masanori Jošida
Policija, Dečanska

Alo!/Masanori Jošida

Ilustracija, Foto: Alo!/Masanori Jošida

Pročitajte još:

 

Bilo da su to zlokobno usamljeni tinejdžeri, koji jednog dana ulete u školu pa bombama i kišom metaka raznesu i pokose svoje dojučerašnje kolege i nastavnike, bilo da su to sredovečne psihopate, koji mirno ušeću u policijsku stanicu pa dežurnom promrmljaju "Sve sam ih pobio" – uvek su takvi dotad bili neupadljivi i povučeni.

I ni po čemu sumnjivi, osim po toj, naknadnom pameću, detektiranoj neupadljivosti. Takve je prozreo dežurni CSI Komšiluk – ali, avaj! – uvek prekasno, tek kad im policajci i novinari dođu na vrata, da ih priupitaju jesu li dotad primećivali nešto neobično u ponašanju počinitelja teških zločina koji su godinama pa i decenijama živeli tu kraj njih, vrata do vrata ili kuća do kuće.

Normalan, fin i pristojan zločinac

Primera ima bezbroj, pa se uvek izvlači neki svežiji, koji javnost još pamti. Eto, jedne nedavne nedelje u Sukošanu kod Zadra stariji je muškarac izjutra banuo na vrata kuće svoje sestre te udarcima sekirom ubio nju, njenog sina (svoga nećaka) i njenu svekrvu. Potom je odšetao do najboljeg prijatelja te mu ispričao što je učinio, a zatim otišao na neko polje izvan mesta i onde se obesio.

mrak, policija

Tanjug

Ilustracija, Foto: Tanjug

"On je bio normalan, tolerantan čovek. Niko nije slutio da bi se mogao dogoditi ovakav pokolj (...) Nikakvih predznaka nije bilo da bi se nešto tako strašno moglo dogoditi (...) Nije bio agresivan. Bio je miran i pristojan", govorili su potom preneraženi meštani kada su ih novinari upitali šta je njihovog mirnog suseda nateralo na nezamisliv zločin. Usput su dodali kako su načuli za neke njegove imovinsko-pravne razmirice s rodbinom.

Preporučujemo i ovo:

 

Ne samo taj, već i svaki komšiluk uvek mudrijaški pronicljivo zna nešto više i uvek je inspektorski oprezan kada treba otkriti neki detalj koji može rasvetliti pozadinu zločina. Možda neće nedvosmisleno reći, ali se da naslutiti između redova nešto što će naknadno izoštriti sliku o tom običnom "mirnom i pristojnom" susedu.

A dok policija ne doturi nešto sočnije od suvoparnih izveštaja, novinarima crnih hronika ne preostaje drugo nego da vode svoju istragu po komšiluku. Znaju oni da tamo uvek ima spremnih da sa zainteresovanom i šokiranom javnošću - istodobno žednom krvi i alergičnom na nju - podeli svoje dojmove i iskustva o zločinicima: kakav je bio, s kim se družio, je li bio nasilan te jesu li ikad išta čuli iza komšijskih zidova i zatvorenih vrata.

Dugo "kuvanje" i "kratak spoj"

Dajući komšiluku prostor, mediji su mu ujedno dali dignitet i legitimitet, uzdižući ga maltene do statusa krunskog svedoka. Ta, ko će bolje znati i biti pouzdaniji kad policija šturo daje informacije, a unesrećena porodica i rodbina nisu raspoloženi za razgovor?! Međutim, zna se kakav je komšiluk: neko je nešto čuo, neko načuo, neko nešto video, a svi ponešto zaključili. No, na koncu opet bude isto: svi se čudom čude – pa, bio je miran i pristojan, uvek je pozdravljao – kad ispadne da su u ta četiri susedna zida živeli neki poremećeni i problematični ljudi.

Zvezdara, ubistvo

Printscreen TV Pink

Ilustracija, Foto: Printscreen TV Pink

Danas susedi slabo poznaju komšije i na koncu se, najčešće, ne žele previše izlagati nekom informacijom viška, nekim detaljem koji komšiluku u pravilu ne promakne, a o kojem se s ukućanima ili onim drugim, pouzdanijim susedima priča uz kafu i u pola glasa. Mnogo je sigurnije to konformističko kinjenje suseda koji su doživeli "kratki spoj" ili iskipeli nakon dugog "kuvanja" pa, pregorivši ili prekipevši, počinili nekakav krvavi zulum.

Mnogo je sigurnije reći da su takvi bili "mirni, tihi i povučeni", osim ako baš nisu bili recidivisti s dosjeom, koji za sobom vuku repove nekih starih zločina. Time komšiluk, zlu ne trebalo, skida odgovornost sa sebe.

Čak i ako je nešto posumnjao ili naslutio u vezi ovih komšija koji su bili silno mirni, pristojni i fini dok ne počiniše neko krvavo zlo, investigativni tim iz komšiluka nikada nije na vrijeme sprečio neki zločin (ako jest, onda je to bilo vrlo retko) dojavivši svoje sumnje i saznanja policiji ili socijalnoj službi, nego uvek naknadno, u epilogu, kada bi već bilo kasno. Pa čak i tada s ogromnom dozom čuđenja i neverice.

Famozno pozdravljanje pri susretu s onima koji će kasnije počiniti zločin naknadno se, kroz medije, neformalno klasifikuje kao otegotna okolnost. Bit će po toj logici: da nije pozdravljao na stubištu, ili da žene i starije nije puštao ispred sebe u lift, njegove bi žrtve danas bile žive ili nepovređene.

Policija, zatvor

Alo!/ Masanori Jošida

Policija, zatvor, Foto: Alo!/ Masanori Jošida

 

Komšije se, ustvari, ne poznaju

Čudan je taj svet koji živi tu, pored, a ne vidi ili se zbog licemernog dobrosusedskog mira pravi da ne vidi nikakve znakove nevolje u blizini. Sociopati su im druželjubivi, psihopati - duše od ljudi, sve dok se nesrećom i nažalost ne pokaže drugačije, dok jednog popodneva ne odekne pucanj ili se začuje krik iz susednog stana, dok se Mirni Komšija ne transformiša u monstruma. Tek onda, s naknadnom pameću, istražitelji CSI Komšiluka povezaće uzročno-posledične veze i raspetljati čvorove.

 

Komšiluku je neobično to što su im baš ti susedi delovali najnormalnije, a pokazuje se, skoro statističkom preciznošću takvih slučajeva iz crnih hronika, da baš oni koji su se doimali da su u najboljem redu bejahu u duševnom neredu.

Zapravo, htedoh reći da se komšije i susedi, oni koji žive vrata do vrata, danas nekako najslabije poznaju, da su sve više površni znanci, ako ne i potpuni stranci.