Bombardovanje, NATO, RTS
Alo!/EPA
Bombardovanje, NATO, RTS

Alo!/EPA

Bombardovanje, NATO, RTS, Foto: Alo!/EPA

Tačan broj žrtava zločinačkog napada nikada neće biti utvrđen jer je pronađeno samo 14 tela.

Od početka bombardovanja sam se instinktivno plašio mostova, ali vozio sam putnički voz, a NATO se hvalio kako gađa tačno u centimetar. Nisam verovao da će biti toliko bezdušni da gađaju voz pun civila, a zatim nas proglase kolateralnom štetom. Još mi je pred očima ta slika, dve rakete pa pauza, a zatim još dve.... tu greške nije bilo, samo namera da se pobiju nevini ljudi.

Ovako priča Nišlija Boban Kostić, mašinovođa voza 393 koji je na današnji dan 1999. godine granatiran na Bistričkom mostu u Grdeličkoj klisuri kada je poginulo pedesetak ljudi.

Pročitajte još:

Tačan broj žrtava zločinačkog napada nikada neće biti utvrđen jer je pronađeno samo 14 tela, dok je od ostalih nestalih, među kojima je bilo i šestogodišnje dete, ostao samo pepeo. Kostić je sa svojim kumom i nerazdvojnim kolegom Mikićem iz niške Železničke stanice tog 12. aprila krenuo put Tabanovaca oko 11 sati ne sluteći da kreću na poslednje putovanje.

- Lokomotiva je već bila pri kraju mosta kada se čula strašna eksplozija, skakala je po šinama kao igračka, pravo je čudo da nije ispala sa koloseka, plamen nas je obuhvatio sa svih strana... Instinktivno sam počeo da kočim, osvrnuo sam se iza sebe i video da je voz presečen, raketa je pogodila početak drugog a lokomotiva i prvi vagon su nastavili da se kreću do drumskog mosta. Nikada neću zaboraviti tu tišinu koja je nastala, ništa živo se nije čulo - priseća se Kostić najstrašnijeg dana u svom životu.

Preporučujemo još:

Spuštenog pogleda, kao da hoće da svu muku što pre izbaci iz sebe priznaje da se od sećanja na taj prizor naježio.

- Videli smo kako voz gori na mostu, Mikić je iskočio iz lokomotive, krenuo sam za njim da pomažemo putnicima kada sam ga čuo kako mi kaže: Evo stiže druga raketa.

Projektil je pogodio drumski most i ubio konduktera Zorana Jovanovića koji je na svoju nesreću izašao iz voza i ranio Mikića.

- On je bio u šoku, gledao je raketu kako ide na njega, nije ni znao da je teško ranjen. Kažem mu ti si pogođen, vidim mu krv na farmericama, on i dalje ništa nije odgovarao. Počeli smo da se udaljavamo od voza, Mikić je napravio samo nekoliko koraka, više nije mogao... Zagrlio sam ga i počeo da ga nosim iako je skoro duplo bio teži od mene ali adrenalin je čudo, borba za život je bila. Tek tada smo videli ljude kako izlaze iz prvog vagona, bili su krvavi, čula se vriska, kuknjava... Video sam vojnu kampanjolu gore na putu i dozvao ih da prevezu povređene. Baš kad su zadnji putnici ulazili u vozilo video sam još jednu raketu.. Zavikao sam: Pazite. Svi smo zalegli, a zatim je eksplodirala još jedna. Pomislio sam da će nas gađati dok nas sve ne pobiju - drhtavim glasom priča Kostić, koji od tog dana više nije seo za upravljač lokomotive.

Kaže da ga slike od tog dana prate, zbog čega je promenio posao.

Užas, istopljen voz gori na mostu, krv na sve strane, plač i vrisci... bilo je kao u najstrašnijem filmu. Kažu da se pamte samo lepe stvari, ali ja to ne mogu da zaboravim koliko god se trudio. Znam da nisam kriv što se to desilo, ali te ljude sam ja vozio. Da se to nije desilo i dalje bih bio mašinovođa – jedva čujno govori Kostić.

Ni Goran Mikić više nije ušao u lokomotivu, dok priča o tom 12. aprilu, pali cigaretu za cigaretom.

- Ni danas ne mogu da verujem da su mogli da bombarduju voz pun običnih ljudi, dece... Ovaj geler koji i dalje nosim u levoj nozi ne da mi da zaboravim taj dan, promašio je za par milimetara glavni krvni sud, inače bih ja bio jedan od onih koji su ostavili kosti dole u Grdelici - kazuje Mikić.

Bombardovanje, NATO, RTS

Alo!/EPA

Bombardovanje, NATO, RTS, Foto: Alo!/EPA

Danima nakon tragedije, njih dvojicu su opsedali rođaci nestalih u eksploziji, pokušavajući da saznaju njihovu sudbinu.

Ko zna koliko je ljudi stradalo, ulazili su i izlazili na stanicama, niko ne zna ko je sve bio u tom vozu, jer od njih nije ostalo ništa – zaključuje potresnu ispovest Mikić.

Šestogodišnjem Branimiru Stanijanoviću iz aleksinačkog sela Prćilovica, najmlađoj žrtvi masakra u Grdelici ne zna se ni grob, jer njegovo telo nije nađeno. Dečak je tog 12. aprila 1999. godine, putovao sa roditeljima Vidosavom (46) i majkom Divnom (40) kod bake u selo Mačkatica, u blizini Surdulice, ali tamo nije stigao. Porodica Stanijanović izgorela je u vozu na Grdeličkom mostu.

Iza njih su ostale tri kćeri, nijedna od njih ne živi u Prćilovici. Od tuge za njima umrla mi je svekrva i suprug, ostala sam sama ovde. Gledam njihovu praznu kuću svakog dana, odem pa otvorim vrata, pogledam pa se isplačem. Čekam njihove kćeri da stignu da izađemo na groblje i odemo u Grdelicu – kazala je Stojanka.

Spomen-pločom mesto stradanja svojih najmilijih obeležila je i porodica Marković. Ivan i Ana Marković, oboje diplomirani hemičari, u braku su bili samo šest meseci.

- Nisu se razdvajali. Kad je Ivan dobio vojni poziv za Vladičin Han, Ana nije htela da ga pusti. Pošla je sa njim da ga isprati. Oboje su poginuli, sahranili smo ih zajedno u Vladičinom Hanu – pričala je novinarima Ivanova majka Ljubinka Marković.

 

U spomen na njih, porodica je osnovala fond iz koga nagrađuje najbolje student i đake. Dragan Petković iz Aleksinca svake godine obilazio je mesto gde mu je otac Svetomir.

- Krenuo je u rodno selo. Trebalo je da pođe prethodnim vozom, ali mu je pobegao. Ja sam bio mobilisan ovde u blizini u Predejanu. Tu su mi i javili da je poginuo. Tražili smo njegovo telo u Leskovcu, ovde u spaljenom vozu, ali ništa nismo našli. Za utehu, uzeli smo malo pepela u urnu - pričao je Petković.

Na stratište je svake godine dolazila i porodica Biljane Ljubenković, dvadesetdvogodišnje trudnice koja je sa verenikom iz Leskovca krenula u Vranje da upozna njegovu porodicu ali tamo nikada nije stigla.