Odgovori teraju suze na oči, ali Ana nam je jednom rečenicom pokazala koliko smo zastranili kao društvo!
Plašimo se da ostanemo u stanu, pogotovo noću, plašimo se vožnje liftom, plašimo se da će nas neko pokrasti u prevozu... Zamislite tek strahove slepih ljudi.
- Mene stvarno ništa ne plaši. Nemam strah ni od aviona, nemam strah od vode, volim da plivam, da idem na more, na bazen, ne znam, sad u trenutku stvarno ne mogu da se setim onoga što me plaši. Generalno i ne razmišljam o negativnim i lošim stvarima - ispričala je Jelena.
Ima i iracionalnih strahova, kao što je strah od reči.
GUNDELJI
- Te reči sam sam izmišljao i imale su u sebi -ki, -či ili -ći. Toga sam se plašio kao mali, posle smo ja i moj drugar od tih reči pravili čitave drame. Plašio sam se i onih buba, gundelja što izlaze u prvi sumrak - kaže Goran.
LIFT
Kako kaže Suzana, nije joj baš svejedno kada uđe u lift sama.
- Onda izbegavam da idem liftom, uvek idem peške stepeništem, ako baš nije neki 10, 15. sprat, pa onda sa nekim - priča Suzana.
Prema Aninim rečima, plaši je da će je na ulici nekad udariti automobil, ali i da će joj neko otvoriti ranac.
- Plašim se da će mi nešto ukrasti, pošto mi se to dva puta dešavalo, od tada nosim torbu sa sobom, isključivo, a ne ranac. Plaši me kad ostanem sama u stanu, noću, pa čujem neke zvuke ili kad počnem da osećam dim, kog zapravo nema ili je neka paljevina u daljini... Plaši me da će sneg zatrpati sve orijentire, da ću se izgubiti - kaže Ana.
Svi bismo mogli da poslušamo Borisov savet koji kaže da pokušava da razume svoje strahove. Iako priznaje da je mnogo toga plaši, Ana se trudi da je to ne sputava u životu.