"Ranjeni mladić, ime mu nikad nisam saznao - Okreni me tamo, hoću da umrem gledajući u Beograd"

"Juni 1992.

Ranjeni srpski borac, mladić, ime mu nikad nisam saznao, negde kod Modriče:

- Doktore, Srbijanac, gde je Beograd?

- Tamo, junače, pokazah rukom u pravcu Beograda.

- Okreni me tamo, hoću da umrem gledajući prema Beogradu, tamo je sunce.

Umro je posle nekoliko trenutaka… neznani junak.

Sećam se mrtvih srpskih mladića koji su tog meseca probijali "put života", spajali Krajinu sa Srbijom. Umirali su ponosni kao Obilići. Otvarali su svojim životima "put života" za svoje u Krajini, zatvorene ustaško-muslimanskim obručem smrti.

Smrt beba u banjalučkom porodilištu, glad dece u Krajini, nisu im dopuštali drugi izbor.

Borili su se kao vukovi, ginuli kao heroji.

Svedok sam njihovog ulaska u legendu".