Iako je „dž“ ravnopravan deo srpske azbuke, postoji zanimljiva i malo poznata činjenica: u srpskoj tradiciji ne postoji nijedno lično ime koje počinje na ovo slovo.

Zašto u Srbiji ne postoji ime na slovo „dž“?

Nakon što se pojavila ova zanimljivost, mnogi su se zapitali zbog čega nijedno srpsko ime ne počinje na „dž“. Razlog ne leži u zabrani ili pravilu, već u istorijskom razvoju jezika i kulture.

Većina tradicionalnih srpskih imena potiče iz slovenskog nasleđa (Miloš, Dragana, Vuk), hrišćanske tradicije (Jovan, Ana, Petar) ili kasnijih kulturnih uticaja (Aleksandar, Stefan). Glas „dž“ se u srpskom jeziku uglavnom javlja u pozajmljenicama, poput reči džemper, džez ili džungla, kao i u rečima orijentalnog porekla, ali se nikada nije ustalio u narodnim ličnim imenima.

Srpska imena postoje na skoro sva slova azbuke

Za razliku od slova „dž“, srpska lična imena postoje na gotovo sva ostala slova azbuke. Evo nekoliko primera:

A – Ana
B – Bojan
V – Vladimir
G – Gordana
D – Dragan
Đ – Đorđe
E – Ema
Ž – Željko
Z – Zoran
I – Ivana
J – Jovan
K – Katarina
L – Lazar
Lj – Ljubica
M – Milica
N – Nikola
Nj – Njegoš
O – Olivera
P – Petar
R – Radovan
S – Stefan
T – Tamara
Ć – Ćirilo
U – Uroš
F – Filip
H – Hristina
C – Cveta
Č – Čedomir
Š – Šaban

Jedino slovo za koje ne postoji tradicionalno srpsko ime jeste – „dž“.

Da li se može pojaviti ime na slovo „dž“?

U teoriji – može. Jezik je živ i vremenom se menja, kao i imena. Međutim, u praksi, u matičnim knjigama u Srbiji ne postoje domaća imena na slovo „dž“, niti se ona mogu pronaći u crkvenim kalendarima, istorijskim zapisima ili etnološkim i jezičkim izvorima.

Ako bi se danas neko zvao Džan, Džimi ili Džej, takva imena bi se smatrala stranim ili prilagođenim imenima, a ne tradicionalno srpskim.