Sutra će se u kineskom Šenženu za istim stolom naći trojica ljudi čije odluke mogu ozbiljno da utiču na budućnost sveta. Donald Tramp, Vladimir Putin i Si Đinping sastaju se 19. novembra, na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC). Za istim stolom biće tri predsednika, ali njihove ambicije nisu iste. Tramp želi diplomatski uspeh i sporazum o nuklearnom oružju, Putin priliku da razgovara o Ukrajini bez Kijeva i Evropljana, dok Si pokušava da učvrsti položaj Kine i zaštiti njene interese oko Tajvana.
Najzanimljivije je, međutim, ono što se ne vidi na zajedničkim fotografijama.
Evropa i Ukrajina neće učestvovati u ovom trojnom sastanku. Tajvan neće imati predstavnika. A upravo su bezbednost Evrope, rat u Ukrajini i budućnost Tajvana među pitanjima koja bi mogla da se nađu u razgovorima.
Otuda i poređenja sa Jaltom 1945. godine, kada su velike sile pregovarale o posleratnom uređenju Evrope.
Ipak, današnji svet nije isti kao pre osam decenija. Kina, Rusija i Amerika nemaju zajedničkog neprijatelja, ne dele iste interese, a druge države nisu bez mogućnosti da utiču na sopstvenu budućnost.

Zato pitanje nije samo šta će trojica lidera dogovoriti, već i šta će svaki od njih pokušati da dobije, a da pritom ne ponudi previše zauzvrat.
Putin: Povratak za veliki sto važan je gotovo koliko i Ukrajina
Za Vladimira Putina sam dolazak na ovakav sastanak predstavlja diplomatski dobitak.
Rusija se od početka invazije na Ukrajinu u februaru 2022. suočava sa zapadnim sankcijama, a njeni odnosi sa Evropom i SAD duboko su narušeni.
Sada će Putin sedeti pored predsednika dve najveće svetske ekonomije.
To mu omogućava da Rusiju predstavi kao silu bez koje nije moguće razgovarati o globalnoj bezbednosti, bez obzira na to što je njena ekonomija znatno manja od američke i kineske.
Ali iza simbolike postoji i konkretniji cilj.
Moskva već dugo insistira da završetak rata u Ukrajini ne sme da bude samo pitanje prekida borbi. Rusija traži šire razgovore o evropskoj bezbednosti, položaju NATO-a i budućim odnosima sa Zapadom.
Ukoliko bi takve teme bile otvorene između Moskve i Vašingtona, bez neposrednog prisustva Kijeva i evropskih vlada, Putin bi dobio priliku da predstavi svoje zahteve direktno Trampu.
To, naravno, ne znači da bi bilo kakav dogovor automatski mogao da bude sproveden.
Ukrajina i evropske države imaju sopstvene interese, vojne i diplomatske mogućnosti, a evropska bezbednost ne zavisi isključivo od odluka Moskve i Vašingtona.
Putin ima još jedan razlog da bude zadovoljan
Kina je poslednjih godina postala jedan od najvažnijih ekonomskih partnera Rusije, posebno u trgovini energentima.
Si i Putin sastali su se već 18. novembra, dan pre trojnog samita, i razgovarali duže od dva sata.
Kineski predsednik tom prilikom istakao je značaj njihove saradnje u izgradnji multipolarnog sveta, dok je Putin naglasio potrebu za jačanjem ekonomskih i energetskih veza.
Za Moskvu je važno da pokaže kako saradnja sa Pekingom ostaje čvrsta, čak i kada pokušava da popravi odnose sa Vašingtonom.
Upravo tu se otvara Putinova mogućnost: da održava bliskost sa Kinom, a istovremeno pregovara sa Amerikom o uslovima koji bi odgovarali Rusiji.
Tramp: Posle poraza na izborima potreban mu je veliki spoljnopolitički rezultat
Donald Tramp u Kinu dolazi u znatno drugačijoj političkoj situaciji nego početkom svog drugog mandata.
Na američkim izborima 3. novembra republikanci su izgubili kontrolu nad oba doma Kongresa. To znači da će se Tramp od januara 2027. suočiti sa znatno snažnijom opozicionom kontrolom.
Istovremeno, rat protiv Irana povećao je politički pritisak na njegovu administraciju. Visoki troškovi sukoba i nezadovoljstvo građana zbog cena dodatno su otežali položaj Bele kuće.
U takvoj situaciji međunarodni sporazum mogao bi da posluži kao dokaz da Tramp, uprkos problemima kod kuće, i dalje ima mogućnost da oblikuje svetsku politiku.
Zbog toga je njegova administracija u prvi plan stavila nuklearno razoružanje.
Poslednji veliki američko-ruski sporazum koji je ograničavao strateško nuklearno naoružanje, Novi START, istekao je u februaru 2026.
To otvara ozbiljno pitanje: kako sprečiti novu trku u naoružanju kada najveće nuklearne sile više nemaju iste ugovorne granice kao ranije?
Amerika i Rusija poseduju po nekoliko hiljada nuklearnih bojevih glava, dok Kina ima znatno manji, ali rastući arsenal.
Tramp bi mogao da predstavi početak pregovora o novom sporazumu kao istorijski uspeh.
Međutim, između fotografije trojice predsednika i stvarnog sporazuma postoji ogromna razlika.
Takav dogovor zahtevao bi složene pregovore o broju bojevih glava, njihovom raspoređivanju i načinu provere poštovanja preuzetih obaveza.
Ukrajina i Iran: Još dve otvorene karte
Tramp je uoči samita rekao da želi da razgovara i o završetku rata u Ukrajini.
Zanimljivo je da su njegovi saradnici prethodno tvrdili da trojni sastanak nije odgovarajući format za takve razgovore.
Ta razlika pokazuje da ni američka strana nema potpuno jasno predstavljenu javnu agendu.
Dodatni razgovor Trampa i Putina, koji je planiran za 19. novembar, mogao bi da bude važniji za Ukrajinu od samog trojnog susreta.
Iran je druga tema na kojoj bi Tramp mogao da traži određenu saradnju Pekinga i Moskve.
Ali ni Rusija ni Kina nemaju razloga da besplatno ponude diplomatsku pomoć Vašingtonu. Obe države imaju sopstvene odnose sa Teheranom i interese na Bliskom istoku.
Zato bi svaki ozbiljniji dogovor mogao da otvori pitanja ustupaka u drugim oblastima.
Si Đinping: Domaćin koji ne želi da plati cenu tuđih dogovora
Na prvi pogled, kineski predsednik nalazi se u najudobnijem položaju.
Sastanak se održava u njegovoj zemlji, u Šenženu, jednom od najvažnijih kineskih tehnoloških i industrijskih centara.
Već sama činjenica da su američki i ruski predsednik došli u Kinu da razgovaraju o globalnim pitanjima predstavlja važnu diplomatsku poruku.
Peking želi da se predstavi kao nezaobilazan centar međunarodnih pregovora, ali i kao zagovornik stabilnosti, trgovine i saradnje među velikim silama.
Ipak, Si ima nekoliko razloga za oprez.
Prvi je Tajvan.
Kina ostrvo smatra delom svoje teritorije i protivi se američkoj prodaji oružja Tajpeju. Peking bi želeo da Vašington ograniči ili dodatno odloži takve isporuke.
Za Sija bi to bio mnogo opipljiviji rezultat od zajedničkog saopštenja o miru u svetu.
Drugi problem odnosi se na američke tehnološke restrikcije.
Kina želi pristup naprednim poluprovodnicima i tehnologiji potrebnoj za razvoj veštačke inteligencije. Vašington takav izvoz posmatra i kroz pitanje nacionalne bezbednosti.
Zbog toga je pitanje čipova postalo mnogo više od običnog trgovinskog spora.
Treći problem je nuklearno naoružanje.
Peking ne želi da prihvati ista ograničenja kao Amerika i Rusija, jer raspolaže znatno manjim arsenalom.
Kineski argument je da zemlje sa najvećim brojem nuklearnih bojevih glava najpre treba da smanje svoje zalihe.
Kina ne želi ni ruski poraz ni otvoreni sukob sa Evropom
Kinesko-ruski odnosi važni su za Peking jer mu omogućavaju pristup energentima, jačaju njegov diplomatski položaj i predstavljaju protivtežu američkom uticaju.
Istovremeno, Evropska unija ostaje izuzetno važno tržište za kinesku industriju.
Ako bi Si ostavio utisak da učestvuje u odlučivanju o budućnosti Ukrajine bez evropskih država, to bi moglo dodatno da pogorša odnose sa Briselom.
Zato Kina ima interes da samit bude dovoljno značajan da potvrdi njen međunarodni položaj, ali ne toliko obavezujući da mora da bira između svojih različitih partnera.
U tom smislu, Si možda ima najviše razloga da bude zadovoljan sastankom koji donese diplomatski publicitet, ali malo konkretnih obaveza.
Zašto Evropa strahuje od nove Jalte?
Poređenje sa Jaltom ne znači da će sutra biti dogovorena nova podela sveta.
Međutim, ono ukazuje na zabrinutost da bi velike sile mogle da pregovaraju o bezbednosti manjih država bez njihovog učešća.
Za Evropu je najosetljivije pitanje Ukrajine.
Ukoliko bi Moskva i Vašington otvorili razgovor o ukrajinskoj teritoriji, sankcijama, NATO-u ili budućem evropskom bezbednosnom poretku, evropske zemlje bi želele da imaju direktan uticaj na te odluke.
Rusiji bi odgovaralo da se njeni zahtevi razmatraju u užem krugu velikih sila.
Amerika bi mogla da vidi priliku da ubrza diplomatski proces.
Kina bi, sa druge strane, mogla da iskoristi svoju poziciju za jačanje međunarodnog uticaja.
Ali bez saglasnosti Ukrajine i relevantnih evropskih država trajni bezbednosni sporazum bio bi teško ostvariv.
Postoji i druga važna razlika u odnosu na 1945. godinu: današnje tri sile nisu saveznici koji zajedno uređuju svet posle zajedničke pobede.
One su istovremeno partneri, konkurenti i suparnici, zavisno od pitanja o kojem razgovaraju.
Zato se strah od nove Jalte može razumeti, ali bi bilo preuranjeno zaključiti da se takva podela sveta zaista priprema.
Šta će pokazati da li je sastanak uspeo?
Najvažnije neće biti koliko su se dugo lideri rukovali niti da li će razgovore opisati kao istorijske.
Mnogo više će značiti odgovori na nekoliko pitanja.
Da li će tri zemlje pokrenuti ozbiljne pregovore o kontroli nuklearnog naoružanja?
Da li će se otvoriti novi pregovarački proces o Ukrajini i ko će u njemu učestvovati?
Hoće li Tramp ponuditi Kini bilo kakav konkretan ustupak oko Tajvana, trgovine ili izvoza naprednih čipova?
I da li će rusko-američki kontakti doneti promenu u pogledu sankcija ili ratnih ciljeva Moskve?
Ako nijedno od tih pitanja ne dobije konkretan odgovor, samit će ostati pre svega diplomatski događaj sa velikom simbolikom.
Šta sve ovo znači za Srbiju?
Za Srbiju je ovaj susret važan iako se na njemu neće direktno odlučivati o našim pitanjima.
Od odnosa Vašingtona, Moskve i Pekinga zavise šira ekonomska i bezbednosna kretanja koja utiču i na Evropu.
Eventualne promene sankcija Rusiji, tržišta energenata, trgovinskih odnosa Kine i Zapada ili pregovora o Ukrajini mogle bi posredno da utiču i na privredu Srbije.
Ipak, bilo bi pogrešno već sada najavljivati konkretne posledice po cene, energente ili domaću politiku. Za takve zaključke potrebne su stvarne odluke, a ne samo najava razgovora.
Tri predsednika, ali ne i jedan zajednički cilj
Samit u Šenženu mogao bi da postane važan trenutak međunarodne diplomatije, ali ne nužno iz razloga koje njegovi učesnici javno predstavljaju.
Putin želi da učvrsti status Rusije kao sile koja mora da učestvuje u odlučivanju o evropskoj bezbednosti.
Tramp traži diplomatski rezultat koji bi mu pomogao da obnovi politički autoritet i ostavi trag u međunarodnim odnosima.
Si nastoji da potvrdi rastuću ulogu Kine, sačuva strateško partnerstvo sa Rusijom i dobije što više prostora za pregovore sa Amerikom.
Njihovi interesi se na pojedinim mestima dodiruju, ali se na drugim direktno sudaraju. Upravo zbog toga postoji mogućnost da najveći rezultat susreta ne bude veliki sporazum, već potvrda koliko je današnji svet teško uskladiti za jednim pregovaračkim stolom.
Komentari (0)