Operacija
Alo!/Marko Đoković
Operacija

Alo!/Marko Đoković

Operacija, Foto: Alo!/Marko Đoković

Derek Hačinson je rođen 1946. godine. Odrastao je u blizini Kerkstola u Lidsu. Imao je teško detinjstvo s ocem koji je bio zavarivač i bokser i majkom koja je bila zavisna od alkohola. Ponekad je zaključavala Dereka preko noći u kotlarnicu koju su imali pri kući, pa je uvek tražio način da se otrgne od takvog porodičnog života i često upadao u tuče s drugom decom.

- Kada sam imao 10 godina, još jedan momak i ja smo završili na sudu nakon što smo se zezali na krovu muzeja. Moja majka je priznala da više ne može da vodi brigu o meni, pa su me poslali u školu Nisvort Hol, koja je bila ustanova za dečake koji su počinili prekršaje ili su bili van roditeljskog nadzora, ali su smatrani "izuzetno inteligentnim". Kasnije sam izbačen odande zbog lošeg ponašanja, ali sam nastavio tako i završio u popravnom domu - govori Hačinson za "Gardijan".

Anketa:

Da li smatrate da je humano raditi lobotomiju?

 

Prvu suprugu, medicinsku sestru, upoznao je posle saobraćajne nesreće. Venčali su se 1967. godine i dobili troje dece. Međutim, kada je imao 27 godina, jednu noć javila se nesnosna glavobolja koja ga je odvela kod lekara.

- Sledeće što sam znao, bilo je da me voze u lokalnu psihijatrijsku bolnicu Haj Rouds. Primili su me tamo, a što se mene tiče, nisam imao nikakvih mentalnih problema. Bio sam tamo mesec dana, davali su mi psihotropne lekove i imao sam osam sesija elektrokonvulzivne terapije. Osećao sam se užasno - objašnjava Derek.

Doktor Džon Tod, psihijatar, rekao mu je da mogu da mu urade malu operaciju koja bi ukrotila njegovu agresiju.

- Pitao me je: "Jeste li razmišljali o tome da biste mogli da povredite neko od svoje dece?" i upalio mi se alarm u glavi. Ispostavilo se da je to lobotomija. Osećao sam se nemoćno da je sprečim. Bio sam u nesvesti tokom prve faze operacije, koja je podrazumevala povlačenje kože na čelu i bušenje dve male rupe u lobanji pre nego što mi u njih ubace plastične kuglice - priča Hačinson.

Nakon što je videla šta su doktori uradili, njegova tadašnja supruga nije dala dozvolu za drugu fazu, koja bi podrazumevala umetanje elektroda u hipotalamus.

- Neurohirurg Artur Vol posetio je moju majku kasno uveče kako bi je pitao za dozvolu, a kako je uvek bila pod uticajem alkohola, nije znala šta potpisuje. Tokom operacije od osam i po sati bio sam budan, vezan. Morao sam da držim oči otvorene kako bi mogli da prate zenice. Želeli su da vide kako ću reagovati kada puste struju kroz mozak. Vrištao sam. Mislio sam da će me ubiti. Dr Vol se nagnuo i rekao: "A ja sam mislio da si ti tvrd čovek" - svedoči muškarac.

Devet dana nakon operacije otpušten je iz bolnice, a plastične kuglice još su mu virile iz čela.

- Vratio sam se dve godine kasnije da ih uklonim i ponovo sreo doktora Toda. Mrzeo sam ga i svaki put kada bih ga video, poželeo sam da ga udarim. Nikada neću saznati zašto su odabrali mene za proceduru. Vol je pokušavao da "izleči" nasilje i mislim da me je izabrao zato što sam bio bokser i zbog moje prethodne istorije. Godinama kasnije, dobio sam svoju medicinsku dokumentaciju i pronašao pismo od Toda, upućeno Volu, u kojem je pisalo da bih bio pogodan za operaciju hipotalamusa, jer "nisam imao nikakvih psihičkih abnormalnosti" - svedoči Derek.

Obojica lekara su u međuvremenu umrla, a ovakav postupak izveden je samo nekoliko puta u Velikoj Britaniji.

- Pisao sam lokalnim organima i oni su u moje ime kontaktirali Ministarstvo zdravlja. Nikada mi nije ponuđena nijedna para nadoknade. Još uvek ne mogu da složim slagalicu celog tog iskustva. U jednom trenutku dobijao bih flešbekove operacije po 12 puta dnevno. Dugo je trebalo da mi dijagnostikuju posttraumatski stresni poremećaj. To je nešto što još uvek utiče na mene. Ne mogu da idem daleko, nervozan sam i imam nepravilan ritam spavanja - objašnjava Hačinson.

Sadašnju suprugu upoznao je u kafiću i zajedno su već 38 godina.

- Ne znam šta bih bez nje. Čak i sada svake večeri imamo sastanke za predivnom večerom kod kuće. Imamo sedmoro dece i čak i praunuče na putu. Volim da provodim vreme sa njima i čuvam sve igračke kako bi mogao da se igram sa njima. Još uvek imam smisla za humor, jer šta mi više preostaje - zaključuje Derek.

Pročitajte još: