Dok u mnogim evropskim metropolama kirije nastavljaju da rastu, Beč već decenijama primenjuje drugačiji pristup stanovanju. Grad veliki deo stambenog fonda drži pod javnom ili subvencionisanom kontrolom, čime pokušava da utiče na cene i spreči da stanovanje u centru postane dostupno samo najbogatijima.

Jedan primer takve politike je porodica Bošković, koja sa dvoje dece od maja ove godine živi u novogradnji u blizini centra Beča. Za stan površine 90 kvadrata plaćaju oko 1.000 evra mesečno.

Porodica ima ukupni neto prihod od oko 5.500 evra mesečno, pa njihov slučaj pokazuje da subvencionisano stanovanje u Beču nije namenjeno isključivo domaćinstvima sa najnižim primanjima.

Stan je deo kompleksa izgrađenog na prostoru nekadašnje bolnice. Na toj lokaciji sada se nalazi 202 nova stana, a interesovanje za subvencionisane jedinice bilo je veliko, sa stotinama prijavljenih građana.

Zašto Beč ima drugačiji model?

Beč je tokom decenija razvio sistem u kojem veliki broj stanovnika živi u gradskim ili subvencionisanim stanovima. Prema podacima navedenim u tekstu, više od 60 odsto stanovnika prestonice koristi neki od tih oblika stanovanja.

Takav sistem gradu daje znatno veći uticaj na tržište nekretnina nego što bi imao kada bi stambeni fond gotovo u potpunosti bio prepušten privatnom tržištu.

Ideja je da stanovanje ne bude tretirano samo kao roba čija cena zavisi od ponude i potražnje. Grad nastoji da zadrži određeni broj stanova sa kontrolisanim ili subvencionisanim uslovima kako bi ljudi sa različitim prihodima mogli da žive u različitim delovima grada.

Model se posebno razlikuje od prakse u pojedinim svetskim metropolama u kojima su troškovi stanovanja toliko visoki da ljudi sa prosečnim primanjima teško mogu da priušte život u atraktivnim gradskim zonama.

Novi deo grada za 24.000 ljudi

Jedan od primera ovakvog planiranja nalazi se u Zeštatu, oko 15 kilometara od Beča. Na prostoru nekadašnjeg aerodroma tokom poslednje decenije razvija se novi deo grada predviđen za oko 24.000 stanovnika.

Urbanista Kurt Hofšteter od početka je uključen u ovaj projekat. Kao jednu od glavnih karakteristika Zeštata izdvaja činjenicu da stanovnici svakodnevne potrebe mogu da obave u neposrednoj blizini svojih domova.

U naselju je dostupna i podzemna železnica, što je deo koncepta prema kojem svakodnevni život stanovnika ne bi trebalo da zavisi od automobila.

Stanovi za različite prihode

U Zeštatu su neprofitni investitori izgradili oko dve trećine stanova, dok je preostali deo finansiran privatnim kapitalom. Ideja je da u istom prostoru žive ljudi različitih prihoda, umesto da se stanovništvo strogo razdvaja prema imovinskom statusu.

Važan element predstavlja i zemljište, koje uglavnom ostaje u vlasništvu grada.

Hofšteter ukazuje na razliku između bečkog pristupa i gradova poput Njujorka ili Londona. Dok se u nekim sredinama stanovnici socijalnih stanova suočavaju sa društvenom stigmom, u Beču takvo stanovanje nije nužno povezano sa niskim kvalitetom života.

Naprotiv, kako navodi, kvalitet pojedinih socijalnih stanova može biti veoma visok, između ostalog zahvaljujući arhitektonskim konkursima. Niža cena stanovanja omogućena je i time što cilj takvih projekata nije ostvarivanje profita kao kod komercijalne gradnje.

Stanovanje kao osnovna potreba

Bečka stambena politika zasniva se na ideji da krov nad glavom ne bi trebalo u potpunosti prepustiti tržišnoj logici.

Stambena savetnica Elke Hanel-Torš objašnjava da grad smatra stanovanje osnovnom potrebom, zbog čega je potrebno javno delovanje kako bi se sprečilo da troškovi postanu nedostižni velikom delu stanovništva.

Primeri drugih velikih gradova često se koriste kao upozorenje šta može da se dogodi kada ponuda pristupačnog stanovanja ne prati rast potražnje. U takvim sredinama kirije mogu dostići nivo na kojem čak i zaposleni sa stabilnim primanjima teško uspevaju da pronađu odgovarajući stan.

Beč, međutim, nije potpuno imun na pritisak. Potražnja za stanovima i tamo raste, a stambeno tržište se suočava sa novim izazovima.

Ipak, njegov model pokazuje da grad može da zadrži značajan deo uticaja na stanovanje ako dugoročno ulaže u gradske i subvencionisane stanove, umesto da celokupan stambeni fond prepusti privatnom tržištu.

Primer porodice Bošković upravo zbog toga privlači pažnju. Stan od 90 kvadrata u novogradnji, u relativnoj blizini centra jednog od najskupljih evropskih gradova, uz kiriju od oko 1.000 evra, pokazuje kako javna stambena politika može da utiče na život ljudi koji ne pripadaju ni najbogatijem sloju, ali ni kategoriji građana sa najnižim primanjima, piše Dojče vele.