Preminuo Vatroslav Mimica

Doajen jugoslovenskog i hrvatskog filma, filmski reditelj, scenarista i producent, Vatroslav Mimica umro je u subotu u Zagrebu u 97. godini, izvestila je u nedelju Hrvatska radio televizija (HRT).

Velikan kimematografije Vatroslav Mimica rođen je 1923. u Omišu. Pamtiće ga u prvom redu po igranim remek-delima poput "Prometeja s otoka Viševice", međunarodno priznatog "Kaja, ubit ću te", "Ponedjeljak ili utorak", "Događaj", pa sve do "Seljačke bune" i "Banovića Strahinje".

Studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a bio učesnik antifašističkog pokreta u II. Svetskom ratu. Na filmu je od 1950., najprije kao direktor Jadran filma, čiji je jedan od umeteljitelja. Debitovao je igranim filmom U oluji (1952.), a nakon drugog igranog filma, komedije Jubilej gospodina Ikla (1955.), posvetio se crtanom filmu. Jedan je od osnivača Zagrebačke škole crtanog filma. Isprva radi kao scenarist (s Vladimirom Tadejom) nekih od prvih uspeha Zagrebačke škole crtanog filma (npr. Premijera i Na livadi N. Kostelca te Cowboy Jimmy D. Vukotića – svi 1957.). Godine 1957. režirao je svoj prvi crtani film Strašilo, koji je dobio Grand Prix u Veneciji i prvi je veliki međunarodni uspeh Zagrebačke škole. Ubrzo je i drugim filmovima Happy End (1958.), Inspektor se vratio kući, Kod fotografa (oba 1959.) te Mala kronika (1962.) stekao ugled jednog od prvaka Škole.

Ti su mu filmovi – zaokupljenošću savremenom tematikom (usamljenost, otuđenje u urbanom svetu) te modernošću i inovativnošću izraza (nizovi paralelnih kolorističkih planova, kolažno umetanje isečaka fotografija, unošenje realnih predmeta u sliku) - doneli nagrade na najuglednijim svetskim festivalima (npr. Venecija, Annecy, Oberhausen, Bergamo, Edinburgh).

Godine 1963. Mimica se vratio igranom filmu. Katkada ponavljajući motive iz crtanih filmova te prihvaćajući među prvima u Hrvatskoj modernističke stilske i tematske elemente režirao je fimove Prometej s otoka Viševice (1965., Velika zlatna arena u Puli), Ponedjeljak ili utorak (1966., Velika zlatna arena u Puli), Kaja, ubit ću te (1967). Nakon toga pristup mu postaje znatno akademskiji (npr. Događaj, 1969; Seljačka buna, 1975; Banović Strahinja, 1981).

Vatroslav Mimica dobio je niz domaćim i međunarodnih priznanja za svoj umjetnički rad na području kinematografije, među kojima Nagradu »Vladimir Nazor« za životno delo (1986).

Kako je u In memoriam objavio HRT "Vatroslav Mimica oduvek je bio i ostao vezan za ljudske sudbine, humanist iznad svega. Mimica je celi svoj životni i kreativni opus posvetio odbrani humanističkih vrednosti za koje je osećao da ih moderni veliki sistemi zaboravljaju i ugrožavaju. Od onda kad je kao mladić otišao u partizane, iz potrebe da se bori protiv nepravdi fašizma, pa preko svih svojih super-avangardnih crtanih filmova, te - što je najvažnije - kroz sve svoje igrane filmove - uvek je svet promatrao prvenstveno pogledom uverenog humaniste.

Vatroslav Mimica je imao retko istančan osjećaj za nepravde usmerene prema čoveku-pojedincu. Čovek-pojedinac, a ne sistemi, bili su mu uvek središnji motiv pričanja. Svi njegovi filmovi prožeti su tom središnjom idejom. Uvek su mu individua i njene ljudske slobode bile u prvom planu, a takav je bio i u privatnom životu".