Pozorište
Profimedia
Pozorište

Profimedia

Pozorište, Foto: Profimedia

- Našao sam predstavu na nekom forumu, kao „Gde izaći“. Prvog, drugog i trećeg u mesecu je popust na karte, 300 dinara.

- Ali danas je 22.

- Ma, ne mogu biti više od 500.

Igra prestola

Printscreen

Stižu na blagajnu prestoničkog pozorišta. Jedno pogledom traži druge posetioce, drugo vadi novčanicu od 2.000 i uzima kusur – dve po dvesta.

- Iznenađenje? - pita glasom krivca. Ručak u centru u restoranu u kom se srednja klasa pravi da je viša košta isto toliko.
- Ne, pišu cene na šalteru. Sve su toliko, sem ovog kabarea. To je skuplje.

Razvodnik ih dočekuje. Kaže, vrata toaleta su prva levo do rashladne vitrine.

- Imaš maramicu? Sve sam potrošila u onom vc-u. Nema ni papira ni sapuna...
- Pa, šta si očekivala? Ovo je pozorište.

Dušica Žegarac

Screenshot Youtube

Unutra publika zasela na vreme, zauzela veći deo gledališta. Sala mala, al' s potiljka, čini se, i gledaoci „mali“, omladina! Predstava, takođe, počinje na vreme. Svetla šaraju po bini, a na nju izlazi jedno mlado lice, lepo, žensko. Kao, vežba tekst.

Ona je glumica. Čeka reditelja koji će je proslaviti. Ona je vredna, želi od njega da uči. Unosi se dušom i telom. Sluša svaku sugestiju, ima svoje ideje, ceni autoritet, ali i onaj unutrašnji glas koji kaže – to na sceni ne deluje prirodno.

Kontraargument je najčešće – publika nije glupa, uz obrazloženje da se evidentno ne pocrtava. Takvu rečenicu izgovara reditelj kog smatra kasapinom dramskog teksta i zove mister Štrihom. U moru reditelja: preozbiljnih ambicioznih, neozbiljnih fetišista, iskusnih, al’ potrošenih... publika se najviše raduje Štrihu. On nervira sveže diplomiranu pozorišnu radnicu, onu koju je talenat doveo do akademije, a kojoj je posle akademije očajnički potreban vizionar koji će znati da upotrebi sve što ona ima da ponudi, za umetnost. A on krati. Ali, publici je drag takav – flegmatičan. On ne vidi smisao u mnogo reči, u mnogo tuge koju mnoge reči nose, u žalosnoj pesmi koja tugu pojačava. Publika nije glupa! Ko ne zna za tugu?!

Aleksandar Dunić

printscreen

Dakle, na sceni dvoje glumaca – jedan od njih ujedno reditelj – glume (pomalo) sebe, glumca i reditelja. I smenjuje se! Govore o nekim stvarima o kojima publika ne zna ništa i o nekim o kojim ponešto sluti. Pominju konjake, pozorišne bifee, jutarnje kafice, bolove u želucu, svađe među kolegama, imena dragih kolega, surovu statistiku.

Kažu, 98 odsto glumaca žive i rade u saznanju da neće postati zvezde, ni oni, ni kolege koje lično poznaju. Neki završe u prvom prestoničkom pozorištu, a neki rade kao slobodnjaci i žickaju honorar “na ruke”, neki treći produžavaju jednogodišnje ugovore zbog glavnih uloga u provincijskom teatru i bivaju nesrećni kad vide novinske natpise. Kritika negativna ili izostala, dobra mesta popunjavaju „piskutavi kadrovi, koji ne mogu ni do trećeg reda da dobace“, a dva odsto je mala brojka... Glumci se šale na svoj račun, publika se glasno smeje, ali nekima se na kraju i plače.

Nije dovoljno biti perspektivan kad nema perspektive. Nije lako biti mlad, lep i talentovan.

Pročitajte još:

...

- Deset do deset, skoro dva sata! Svaka im čast!
- Baš su bili dobri, mada mi je bilo malo bolje u prvom delu.
- Da, al' to nije što su bili lošiji, nego je dugo. Ne traje čas džaba 45 minuta.
- Negde pred kraj sam pomislio – nije mi žao onih 800 dinara.