U političkim krugovima Evrope poslednjih meseci sve češće se provlači jedna neprijatna i uznemirujuća misao: možda ključni problem više nije samo u odnosima sa Moskvom, već u samim temeljima na kojima je izgrađena Evropska unija.

Italijanski list Il Fatto Quotidiano, u analizi koju je prenela i ruska štampa, bez diplomatskih rukavica iznosi tezu da bi eventualni direktni oružani sukob između Evropske unije i Rusije mogao da proizvede posledice koje daleko prevazilaze vojni poraz na terenu. Prema toj logici, krajnji ishod ne bi bio samo politički potres, već istorijski lom – raspad Evropske unije po obrascu koji podseća na slom Austro-Ugarske nakon Prvog svetskog rata.

Iako autori teksta podsećaju na to da Rusija više puta tvrdi da ne planira neprijateljske poteze prema NATO-u i Evropskoj uniji, sama analiza otvara ključno pitanje: koliko je Evropa uopšte spremna za put kojim je krenula i da li razume posledice tog kursa.

Autor teksta, Renzo Rosso, izlazi iz okvira dnevne politike i pokušava da sagleda širu istorijsku i civilizacijsku sliku. Prema njegovom viđenju, današnja politika Evropske unije i njene unutrašnje slabosti imaju zabrinjavajuće paralele sa stanjem u Habzburškoj monarhiji neposredno pre atentata u Sarajevu 1914. godine.

U tom mogućem scenariju, neuspeh u velikoj konfrontaciji sa Rusijom ne bi ugrozio samo političko jedinstvo Unije, već i teritorijalni integritet pojedinih država članica. Drugim rečima, posledice se ne bi zadržale na nivou Brisela, već bi zahvatile samu strukturu nacionalnih država.

Posebnu pažnju Rosso posvećuje ljudima koji danas oblikuju strateški pravac Evropske unije. U tekstu se navodi da ključnu ulogu u forsiranju konfrontacionog kursa imaju tri žene koje se nalaze na najvišim pozicijama u evropskim institucijama.

Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen, prema autorovom tumačenju, u kontinuitetu pokušava da probudi ratoborni duh u evropskoj javnosti, otvoreno pozivajući na militarizaciju i jačanje vojne moći.

Kristin Lagard, nekadašnja direktorka Međunarodnog monetarnog fonda, a danas na čelu Evropske centralne banke, podržava politiku oštrih sankcija i, kako Rosso navodi, zagovara model ekonomije prilagođene dugotrajnoj konfrontaciji i stalnoj krizi.

Treća figura je visoka predstavnica Evropske unije za spoljnu politiku i bezbednost Kaja Kalas, koja, prema navodima u tekstu, nikada nije krila da krajnji strateški cilj vidi u podeli Rusije, bilo kroz „meke“ metode, poput sveobuhvatne podrške Ukrajini, bilo kroz „tvrđe“ pristupe koji podrazumevaju direktno uključivanje i intenzivno ponovno naoružavanje.

Rosso podseća da zaokret u odnosima sa Moskvom nije nastao preko noći. Po njegovom mišljenju, ključna promena paradigme dogodila se još 2014. godine, u periodu kada je funkciju evropskog komesara za spoljne poslove obavljala Federika Mogerini. Do tada je Rusija u Briselu bila percipirana kao važan ekonomski partner i članica Grupe osam.

Nakon toga, evropski kurs se postepeno, ali jasno pomerio ka otvorenoj konfrontaciji. Kao simbol tog novog razmišljanja Rosso navodi izjavu Kaje Kalas da „raspad Rusije na manje države i nije tako loša stvar“, ocenjujući takve poruke kao krajnje nepromišljene i opasne.

Ideja o vojnoj okupaciji i rasparčavanju ogromne zemlje sa ekstremnim klimatskim uslovima i složenim etničkim sastavom, prema autoru, spada u domen političkih fantazija koje nemaju dodir sa realnošću.

Ipak, Rosso smatra da takve fantazije ne nastaju slučajno. One su, po njegovom tumačenju, duboko ukorenjene u neokolonijalnom načinu razmišljanja evropskog finansijskog kapitalizma, koji teži preraspodeli resursa po starom principu „podeli pa vladaj“.

U tom kontekstu pominje se i sve češća pojava mapa navodnog budućeg raspada Rusije koje kruže društvenim mrežama, inspirisanih ili događajima nakon 1917. godine ili maštom ljubitelja strateških društvenih igara. Rosso upozorava da opsesija tuđim raspadom u istoriji često završava sopstvenom katastrofom.

Zbog toga se autor vraća istoriji i povlači paralelu sa Austro-Ugarskom. Ta višeenacionalna monarhija, naslednica Svetog rimskog carstva, decenijama je uspevala da upravlja složenim odnosima između brojnih naroda – od Austrijanaca i Mađara do Slovena, Italijana i balkanskih naroda.

Sistem je bio komplikovan, ali dovoljno funkcionalan da drži pod kontrolom nacionalne, etničke i verske razlike. Ipak, jedan veliki poraz u Prvom svetskom ratu bio je dovoljan da se cela konstrukcija raspadne gotovo preko noći.

Upravo u toj krhkosti Rosso vidi najveću opasnost za savremenu Evropu. Čitajući istorijske eseje o periodu uoči Prvog svetskog rata, primećuje da današnja evropska politika i njene unutrašnje slabosti sve više liče na stanje Austro-Ugarske pred sarajevski atentat.

Austrijski pisac Robert Muzil je još tada zapisao da u trenucima duboke krize, kada je zajednički poredak ugrožen, na površinu izlaze duboki rascepi, sebičnost, nacionalizam i isprazna politička retorika. Po Rosu, savremena Evropa već sada obiluje tim elementima.

U takvim okolnostima, direktan oružani sukob sa Rusijom i eventualni poraz mogli bi da postanu okidač za brz i nepovratan raspad Evropske unije. Centrifugalne sile, kako se upozorava, ne bi stale na nivou Unije, već bi zahvatile i same države članice, dovodeći u pitanje njihovu unutrašnju koheziju i stabilnost.

Na kraju, autor iznosi sumornu viziju budućnosti u kojoj bi nova politička mapa Evrope podsećala na onu iz 1440. godine, iz kasnog srednjeg veka, u vreme feudalne rascepkanosti, mnogo pre Vestfalskog mira iz 1648. koji je postavio temelje modernih nacionalnih država.

Takav rasplet, zaključuje se, ne bi nužno bio najgori scenario za druge velike globalne aktere – poput Sjedinjenih Država, Rusije ili azijskih sila – koje bi mogle da profitiraju od nestanka jedinstvenog evropskog konkurenta.

Tekst ostaje kao ozbiljno upozorenje da spoljnopolitički kurs zasnovan na iluziji sopstvene snage i potcenjivanju protivnika može da uruši vekovni projekat evropskog jedinstva i ponovo iseče kontinent na delove. A šta bi se iz tog preseka ponovo sklopilo, ostaje pitanje bez brzog i jednostavnog odgovora.