Odnosi Rusije i Zapada dostigli su nivo napetosti na kojem pogrešna procena, nejasan vojni signal ili slučajan incident mogu imati posledice daleko ozbiljnije od onih koje politički lideri nameravaju da izazovu.

Dok evropske zemlje ubrzano jačaju svoje odbrambene kapacitete, pitanje je da li se dovoljno pažnje posvećuje sprečavanju sukoba za koji se pripremaju.

Britanski diplomata Sajmon Gas upozorio je u analizi za Financial Times da povećavanje vojnih izdataka i jačanje oružanih snaga nisu dovoljni za očuvanje evropske bezbednosti. Njegovo upozorenje zasniva se na iskustvima Hladnog rata, kada su Sovjetski Savez i Zapad u nekoliko navrata bili suočeni sa opasnošću od nuklearnog sukoba izazvanog pogrešnim tumačenjem namera protivničke strane.

Posebno opasna bila je 1983. godina. Sovjetsko rukovodstvo tada je verovalo da oštra antikomunistička retorika američkog predsednika Ronalda Regana može ukazivati na njegovu spremnost da započne rat. U atmosferi dubokog nepoverenja, čak su i rutinske vojne aktivnosti mogle biti protumačene kao priprema za napad.

U septembru te godine sovjetski sistem ranog upozoravanja registrovao je signale koji su izgledali kao američki raketni udar. Sovjetski oficir procenio je da je najverovatnije reč o tehničkoj grešci, čime je sprečena mogućnost uzvratnog nuklearnog udara zasnovanog na lažnoj uzbuni.

Samo dva meseca kasnije dogodila se nova opasna epizoda. Sovjetske vlasti protumačile su godišnju vojnu vežbu NATO-a „Iskusni strelac“, poznatu kao Able Archer, kao moguću pripremu za napad na SSSR. Ni danas nije moguće sa sigurnošću utvrditi koliko je svet tada bio blizu nuklearnog rata, ali je rizik bio neprihvatljivo visok.

Više od četiri decenije kasnije ponovo postoji mogućnost direktnog oružanog sukoba Rusije i Zapada. Generalni sekretar NATO-a Mark Rute upozorava da članice Alijanse moraju biti spremne za eventualni ruski napad u narednih pet godina. Istovremeno, u Moskvi preovlađuje uverenje da države NATO-a već učestvuju u borbenim dejstvima u Ukrajini.

Evropske zemlje na takvu situaciju odgovaraju na tri načina. Nastavljaju da podržavaju Ukrajinu, povećavaju izdvajanja za odbranu kako bi nadoknadile posledice višegodišnjeg nedovoljnog finansiranja vojske i nastoje da ojačaju otpornost na napade u takozvanoj sivoj zoni, odnosno aktivnosti koje se nalaze ispod praga otvorenog oružanog sukoba.

Međutim, Gas ocenjuje da nijedna od tih mera, čak ni njihova kombinacija, ne može dovoljno da smanji relativno malu, ali sasvim stvarnu opasnost od direktnog sukoba sa Rusijom. Takav razvoj događaja bio bi katastrofalan za obe strane.

Jedan od najvećih problema predstavlja postepeno urušavanje bezbednosnog sistema iz vremena Hladnog rata. Sporazumi o kontroli naoružanja gotovo su nestali, zajedničko razumevanje principa odvraćanja ozbiljno je narušeno, a mehanizmi za upravljanje eskalacijom ostali su slabi.

Posebno zabrinjava činjenica da između Rusije i zapadnih država postoji veoma malo funkcionalnih kanala vojne i civilne komunikacije. Čak ni oni koji su sačuvani ne rade dovoljno dobro da bi obezbedili pouzdano razjašnjavanje namera u kriznim situacijama.

Upravo tu nastaje ono što stručnjaci za međunarodne odnose nazivaju bezbednosnim paradoksom. Dve suprotstavljene strane preduzimaju mere koje smatraju neophodnim za sopstvenu odbranu, ali protivnik te iste poteze tumači kao pretnju. Zbog toga odgovara novim vojnim pripremama, koje zatim izazivaju dodatnu reakciju druge strane.

Takav proces može pokrenuti spiralu eskalacije koju nijedna strana zapravo nije želela. Opasnost, prema Gasovoj proceni, ne mora prvenstveno dolaziti od svesne odluke da se započne rat, već od pogrešnih zaključaka i slučajnih događaja u trenutku izuzetno visokih tenzija.

Situaciju dodatno komplikuje ratoborna politička retorika. Izjave koje političari koriste radi demonstriranja odlučnosti protivnička strana može protumačiti kao nagoveštaj priprema za vojnu akciju. Time se povećava mogućnost da čak i odbrambene mere budu shvaćene kao početak agresivnih namera.

Jednostavno rešenje ne postoji. Dosadašnji pokušaji dijaloga sa Rusijom tokom prethodnih godina nisu doneli očekivane rezultate, dok su političke razlike između Moskve i evropskih prestonica ostale duboke.

Ipak, Gas posebno upozorava da bi bilo opasno potceniti uverenje ruskog rukovodstva da širenje NATO-a predstavlja pretnju nacionalnoj bezbednosti Rusije. U Moskvi se ne prihvata zapadno objašnjenje da je Alijansa isključivo odbrambeni savez.

Ta razlika u razumevanju bezbednosti ima neposredne posledice. Ono što evropske države predstavljaju kao neophodno jačanje sopstvene zaštite ruska strana može posmatrati kao dokaz da se protiv nje pripremaju neprijateljske aktivnosti.

Zato evropske zemlje moraju ponovo uspostaviti što veći broj kanala komunikacije sa Moskvom. Njihova svrha ne bi bila samo da se ruskom rukovodstvu objasni evropsko shvatanje bezbednosti, već i da se pronađu načini za smanjivanje opasnosti od pogrešnog tumačenja međusobnih poteza.

Za takav pristup neophodno je znatno više evropskog jedinstva nego što je do sada pokazano. Lideri kontinenta trebalo bi da odrede predstavnike koji bi imali glavnu posredničku ulogu u razgovorima sa Rusijom, ali bez ograničavanja mogućnosti da i druge evropske države održavaju sopstvene kontakte sa Moskvom.

Istovremeno, strateško planiranje ne bi smelo da ostane gotovo isključivo vezano za sedište NATO-a. Evropske vlade morale bi samostalno i znatno ozbiljnije da razmatraju kako bi funkcionisali mehanizmi upravljanja eskalacijom ukoliko bi zaista došlo do oružanog sukoba sa Rusijom.

To podrazumeva unapred razrađene postupke reagovanja u krizama, kao i jasno razumevanje načina na koji bi pojedine vojne i političke odluke mogle uticati na ponašanje protivničke strane.

Dublje strateško razumevanje omogućilo bi evropskim državama da upućuju usklađenije i preciznije poruke. Pouzdani vojni kapaciteti ostaju neophodan element odvraćanja, ali jednako je važno pažljivo pokazati kakve bi posledice imala eventualna upotreba sile.

Pri tome je potrebno pronaći ravnotežu između jasnog upozorenja i određene strateške neizvesnosti. Taj zadatak postaje još složeniji u trenutku kada iz Sjedinjenih Američkih Država stižu međusobno protivrečni signali.

Gas u tom kontekstu podseća na postupak nekadašnje britanske premijerke Margaret Tačer, koja je 1983. godine posvetila čitav dan razgovorima sa stručnjacima kako bi bolje razumela Sovjetski Savez.

Tokom tog seminara nastojala je da sazna kako sovjetski sistem funkcioniše, u šta veruju njegovi rukovodioci i koje su njegove glavne prednosti i slabosti. Takav pristup omogućavao je ozbiljniju procenu protivnika umesto oslanjanja isključivo na političke deklaracije i vojne pretpostavke.

Tačer je smatrala da se Zapad nalazi u sistemskom suprotstavljanju Sovjetskom Savezu, ali istovremeno nije verovala da bi njegova potpuna izolacija bila ispravna politika. Želela je da zapadne države budu spremne za trenutak kada unutar sovjetskog sistema započnu promene.

Godinu dana posle tog seminara primila je Mihaila Gorbačova tokom njegove značajne posete Velikoj Britaniji. Taj susret pokazao je kako političko suprotstavljanje i održavanje neposrednih kontakata mogu postojati istovremeno, čak i između država koje imaju duboko različite strateške interese.

Upravo takvo razumevanje protivnika Gas smatra važnom poukom za današnje evropske lidere. Pripreme za mogući rat ne smeju potisnuti diplomatske napore da do njega uopšte ne dođe, posebno kada bi pogrešna procena namera Rusije ili NATO-a mogla pokrenuti sukob koji nijedna strana nije planirala.