Miršajmer je, u razgovoru sa Glenom Dizenom, međunarodne odnose podelio na tri velike epohe. Za vreme Hladnog rata postojala su dva centra moći – Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez. Nakon raspada SSSR-a Amerika je ostala praktično jedina velika sila sposobna da globalno nameće sopstvena pravila.

Vašington je tada pokušao da model zapadnog poretka proširi na čitav svet. NATO, Evropska unija, međunarodne finansijske institucije i liberalna politička načela postali su stubovi sistema koji je trebalo da funkcioniše kao globalni međunarodni poredak.

Sve se promenilo oko 2017. godine

Prema ovoj analizi, američki unipolarni trenutak praktično je završen oko 2017. godine.

Od tada na svetskoj sceni više ne postoji samo jedan dominantan centar moći, već tri velike sile – SAD, Kina i Rusija.

Problem za Vašington je što Moskva i Peking više ne prihvataju međunarodni sistem u kojem Amerika ima presudnu ulogu.

Kina i Rusija imaju sopstvene predstave o tome kako bi budući svetski poredak trebalo da izgleda, dok SAD pokušavaju da sačuvaju što veći deo strukture stvorene tokom perioda američke dominacije.

Jedan od najočiglednijih primera tog procesa je BRICS, odnosno stvaranje institucija koje bi trebalo da smanje zavisnost od sistema u kojem SAD imaju dominantan uticaj. Posebno se ukazuje na razvoj finansijskih mehanizama koji predstavljaju alternativu institucijama poput MMF-a i Svetske banke.

Tri sile menjaju pravila igre

Prelazak u multipolarni svet čini međunarodne odnose mnogo komplikovanijim.

Tokom Hladnog rata postojala su dva velika tabora. Nakon njega praktično samo jedan dominantni centar. Danas tri velike sile pokušavaju istovremeno da zaštite sopstvene interese, ograniče rivale i naprave regionalni i globalni odnos snaga koji im odgovara.

Upravo zbog toga današnji sukobi nisu potpuno novi. Mnogi od njih predstavljaju posledicu odluka koje su donete u vreme kada je Amerika imala daleko veću slobodu delovanja nego danas.

Ukrajina kao posledica prethodne epohe

Miršajmer proširenje NATO-a prema istoku vidi kao jednu od ključnih odluka donetih tokom perioda američke dominacije.

Zapadne institucije približavale su se ruskim granicama, dok je Ukrajina postepeno posmatrana kao buduće zapadno uporište. Prema njegovoj interpretaciji, upravo je taj proces jedan od glavnih uzroka krize koja je počela 2014. godine i kasnije prerasla u veliki rat.

Tako se ukrajinski sukob, prema toj logici, nalazi između dve epohe: njegovi koreni sežu u vreme američke unipolarnosti, ali je rat nastavljen u periodu kada je Rusija ponovo postala dovoljno snažna da otvoreno ospori zapadni bezbednosni sistem.

Isti problem eksplodirao i na Bliskom istoku

Sličnu posledicu prethodne epohe Miršajmer vidi i na Bliskom istoku.

Posle Zalivskog rata SAD su zadržale značajno vojno prisustvo u regionu, a nakon napada 11. septembra 2001. američka politika otišla je još dalje.

Bušova doktrina podrazumevala je promenu režima i pokušaj političkog preoblikovanja čitavog regiona. Irak je postao najpoznatiji primer takve politike, dok su Iran i Sirija takođe bili deo mnogo širih američkih planova.

Invazija na Irak, međutim, nije proizvela rezultate kakve je Vašington očekivao, a SAD se uprkos tome nisu potpuno povukle iz regiona niti odustale od pokušaja da utiču na njegov politički poredak.

Zbog toga su i Evropa i Bliski istok u novu multipolarnu eru ušli sa nerešenim krizama nastalim još u vreme američke dominacije.

Tramp shvatio da se svet promenio, ali...

U analizi se posebno pominje i Donald Tramp.

Njegova početna procena da se globalna raspodela moći promenila ocenjuje se kao uglavnom tačna. Međutim, način na koji je nakon povratka u Belu kuću u januaru 2025. vodio spoljnu politiku ocenjen je kao strateški problematičan, jer je, prema toj analizi, dodatno zaoštrio više postojećih sukoba.

Povratka na staro više nema?

Ključno pitanje zato više nije da li će nekadašnji liberalni međunarodni poredak biti obnovljen.

Prema ovoj proceni, promena odnosa snaga učinila je povratak na stari model praktično nemogućim. Mnogo važnije postaje pitanje šta će ga zameniti.

Amerika pokušava da zadrži što veći deo dosadašnjeg uticaja. Kina je već dovoljno snažna da razvija sopstvene ekonomske i političke strukture. Rusija, istovremeno, odbija evropski bezbednosni sistem koji smatra direktno suprotstavljenim svojim interesima.

Svet zato ne ulazi samo u period promenjenih savezništava. Pred njim je mnogo dublja transformacija – stari poredak nestaje, novi tek nastaje, a tri velike sile istovremeno pokušavaju da odrede pravila po kojima će funkcionisati naredna epoha.

Izvor: Webtribune