Su-34 je u međuvremenu postao jedna od najopterećenijih platformi ruske taktičke avijacije. Njegova priča više se ne svodi na to koliko primeraka fabrika može da izbaci godišnje, već na ono što se između dve serije menja na samom avionu, njegovom naoružanju i načinu na koji ga ruske jedinice koriste.

Rat je u početku pokazao i ozbiljne slabosti takvog koncepta. Su-34 je pretrpeo značajne gubitke kada je korišćen bliže ukrajinskoj protivvazdušnoj odbrani, a svaki izgubljeni avion predstavljao je skupu lekciju za platformu koja je zamišljena da nosi veliki borbeni teret na ogromne udaljenosti. Nekoliko godina kasnije, isti avion mnogo češće napada sa distance koju ukrajinska PVO teže može da pokrije.

Promena se ne vidi samo na karti borbenih letova. U fabrikama raste proizvodnja, pojavljuju se nove modifikacije, veze i senzori, dok se ispod krila Su-34 pojavljuju bombe koje mogu da prelete višestruko veće udaljenosti nego na početku rata.

Nova žuta serija iz Novosibirska tako dolazi u trenutku kada se i broj aviona i njihova realna borbena vrednost menjaju istovremeno.

Su-34 izlazi iz fabrike sve brže

Su-34 proizvodi Novosibirsko udruženje za proizvodnju aviona, koje posluje u okviru Ujedinjene avio-korporacije.

Najnoviji snimci prikazuju avione pre završnog nanošenja kamuflaže, što obično znači da se nalaze u završnoj fazi fabričkog ciklusa. Očekuje se da će ova serija biti završena i predata ruskom Ministarstvu odbrane tokom septembra.

Rosteh je još u aprilu 2025. saopštio da je proizvodnja Su-34 za samo dve godine više nego udvostručena.

Takav rast nije slučajan. Rusija je posle raspada Sovjetskog Saveza upravo Su-34 naručivala u većim količinama nego bilo koji drugi domaći taktički borbeni avion, a rat u Ukrajini dodatno je povećao njegov značaj.

Generalni direktor UAK Vadim Badeha je prilikom jedne isporuke u februaru 2025. Su-34 opisao kao avion koji “čini osnovu vazdušne udarne moći na frontu”.

Ta formulacija dobro opisuje ono što se kasnije videlo u svakodnevnim operacijama.

Najveći taktički avion i domet koji ga odvaja od ostatka flote

Su-34 je nastao iz porodice Su-27, ali se od izvornog lovca razlikuje mnogo više nego što silueta na prvi pogled sugeriše.

Avion je približno 50 odsto veći od osnovnog Su-27, ima široku oklopljenu kabinu sa dva člana posade koji sede jedan pored drugog, veliku unutrašnju količinu goriva i konstrukciju prilagođenu dugotrajnim udarnim misijama.

Po svojim dimenzijama, količini goriva i doletu nalazi se na samom vrhu među taktičkim borbenim avionima u operativnoj upotrebi.

Sa unutrašnjim gorivom i ozbiljnim borbenim teretom njegov borbeni radijus može da premaši 2.500 kilometara, dok korišćenje spoljnih rezervoara omogućava letove na udaljenostima koje već izlaze iz uobičajenih okvira taktičke avijacije.

Takva izdržljivost Rusiji omogućava da Su-34 drži dalje od najugroženijih aerodroma, koristi baze duboko u teritoriji i ipak dopre do zona lansiranja bez stalnog oslanjanja na tankere.

To je postalo posebno važno nakon ukrajinskih napada na ruske aerodrome i pokušaja da se avijacija primora na još veću disperziju.

Rat je promenio način na koji Rusija koristi Su-34

Velika nosivost i domet nisu sprečili ozbiljne gubitke tokom početne faze rata.

Ruski Su-34 tada su mnogo češće ulazili u prostor pokriven ukrajinskom PVO kako bi koristili klasične bombe i druga sredstva manjeg dometa. Takvi profili leta izlagali su ih sistemima srednjeg i velikog dometa, prenosivim raketama i protivavionskoj artiljeriji.

Tokom narednih godina taktika je promenjena.

Su-34 je sve više postajao nosač oružja koje može da bude odbačeno daleko od cilja, dok je avionu ostavljena mogućnost da nakon lansiranja promeni kurs pre ulaska u najopasniji deo vazdušnog prostora.

Rosteh je u decembru 2025. potvrdio da su iskustva iz rata direktno iskorišćena za modernizaciju aviona, posebno njegovih sposobnosti za precizne udare.

Kompanija je tada navela da poboljšanja omogućavaju “preciznije i snažnije udare na udaljenostima od stotina kilometara od svog matičnog aerodroma”.

Promena, međutim, nije ostala samo na samoj letelici. Ruska doktrina upotrebe Su-34 promenila se jednako brzo kao i njegovo naoružanje.

Prethodna isporuka već je pokazala koliko se tempo ubrzao

Dana 9. jula pisali smo o novim isporukama Su-34 i Su-30SM2 ruskim jedinicama, kada su obe platforme posle fabričkih i letnih ispitivanja predate Ministarstvu odbrane.

Tada je već bilo vidljivo da Moskva paralelno pokušava da brzo dobije dva različita tipa kapaciteta.

Su-30SM2 služi kao višenamenski lovac koji pokriva vazdušnu borbu, pratnju, presretanje i udarne zadatke, dok je Su-34 postao teški nosač bombi i raketa namenjen sistematskim udarima na front i duboku pozadinu.

Posebnu pažnju tada su privukli i noviji Su-34 sa dodatnom oplatom na gornjem delu trupa iza kabine. Položaj i oblik otvorili su mogućnost da se ispod nje nalazi nova komunikaciona ili satelitska oprema, što bi se uklopilo u sve veću potrebu za razmenom podataka tokom upotrebe dalekometnog vođenog naoružanja.

Takav avion više ne zavisi samo od onoga što njegova posada može samostalno da otkrije.

Dronovi, izviđačke platforme, sateliti i zemaljske stanice mogu da formiraju mnogo širu sliku cilja, dok Su-34 postaje platforma koja veliki teret prenosi do tačke sa koje će oružje završiti ostatak puta.

Četiri klizeće bombe ispod Su-34 i domet koji se približava 200 kilometara

Najveća promena ipak se dogodila ispod krila. Ne tako davno, 27. jula, objavili snimke Su-34 sa četiri modifikovane bombe FAB-500T opremljene novom generacijom UMPK kompleta.

Prve ruske klizeće bombe sa UMPK kompletima prelazile su približno 40 do 50 kilometara. Kasnije varijante pomerile su tu granicu prema 70 i 80 kilometara.

Nova izdužena konstrukcija otvorila je mogućnost sasvim druge kategorije oružja.

Zamenik načelnika Glavne obaveštajne uprave Ukrajine Vadim Skibicki još u oktobru 2025. govorio je o ruskoj klizećoj bombi koja je tokom upotrebe prešla 193 kilometra.

Najnoviji UMPK-5 kompleti imaju znatno izdužen zadnji deo, a jedna od mogućnosti jeste ugradnja dodatnog pogona koji klasičnu klizeću bombu približava dometu lakše rakete. Rusija nije objavila konstrukciju, vrstu eventualnog motora niti zvanični maksimalni domet.

Četiri takva projektila pod jednim Su-34 već menjaju ekonomiju udara. Umesto četiri skupe krstareće rakete, avion može da ponese nekoliko bombi sa velikom količinom eksploziva, lansira ih daleko od cilja i vrati se po novi teret.

Od FAB-500 do bombi teških tri tone

Su-34 pritom nije ograničen samo na bombe klase 500 kilograma. Rusija je UMPK porodicu proširila na FAB-1500, a zatim i na ogromnu FAB-3000.

Teža bomba smanjuje broj projektila koje avion može da ponese, ali dramatično povećava efekat po ojačanim položajima, velikim zgradama i podzemnim objektima. FAB-1500 sa kompletom za klizanje već se koristi protiv utvrđenih položaja i velikih objekata, dok FAB-3000 predstavlja sasvim drugu kategoriju udara kada manja bojeva glava nije dovoljna.

Razvoj se zato odvija u dva pravca koji se sada sastaju na istoj platformi.

Novosibirsk povećava broj Su-34 koje može da preda jedinicama, dok industrija naoružanja pokušava da svakom od tih aviona omogući da napada sa sve veće udaljenosti.

Nova serija u žutom fabričkom premazu trebalo bi da stigne već u septembru, a sa njom će jedinice dobiti još aviona za arsenal u kojem se danas nalaze klasične vođene bombe, H-59/69, UMPK različitih generacija i projektili čiji prijavljeni domet kliznog udara već prilazi granici od 200 kilometara.