Kina ubrzava prelazak na novu generaciju ratovanja u kojoj masovna upotreba dronova, veštačke inteligencije i umreženih sistema upravljanja treba da omogući gotovo neprekidan pritisak na protivničku odbranu.

Predsednik Kine Si Đinping zatražio je od Narodnooslobodilačke armije Kine da do 2027. godine uvede ove tehnologije kako bi oružane snage mogle mnogo brže da planiraju, koordiniraju i ponavljaju masovne udare.

Pojedini stručnjaci takav razvoj opisuju kao pripremu za neku vrstu bespilotnog blickriga, ali ruski analitičar, bloger i publicista Jurij Barančik smatra da taj izraz ne opisuje dovoljno precizno ono što Peking pokušava da izgradi.

Klasični blickrig podrazumeva brz proboj i slom odbrane u kratkom roku. Kineski koncept, prema njegovoj oceni, ide drugačijim putem.

– Njegov zadatak nije nužno da uništi odbranu jednim odlučujućim udarom. Već da učini tako da ona uopšte ne stiže da se obnovi – ocenio je Barančik.

Ključ je da protivnik nikada ne dobije dovoljno vremena

Osnovna ideja zasniva se na tome da ciklus napada bude kraći od vremena koje je protivniku potrebno da obnovi borbenu sposobnost.

Posle svakog velikog udara napadnuta strana mora da proceni štetu, utvrdi koji su sistemi preživeli, ponovo napuni lansere, dopremi novu municiju, premesti protivvazdušnu odbranu i obnovi komunikacione i komandne veze.

Ako za sve to dobije dovoljno vremena, naredni napad može da dočeka organizovano.

Kineski koncept pokušava upravo to vreme da mu oduzme.

Novi talas počinje pre nego što je prethodni potpuno saniran. Odbrana tada ulazi u sledeći napad sa potrošenom municijom, otkrivenim položajima i sistemima koji još nisu vraćeni u punu borbenu gotovost.

Treći talas tada udara na ono što je ostalo.

Prvi talas tera odbranu da se otkrije

Prema opisanom modelu, početni napad ne mora nužno da bude i najrazorniji.

Prvi talas mogao bi da se sastoji od velikog broja relativno jeftinih izviđačkih dronova, lažnih ciljeva i udarnih bespilotnih letelica.

Njihova uloga bila bi da nateraju protivničku PVO da uključi radare, otkrije položaje i potroši što više raketa.

Čim radari i lanseri budu locirani, drugi talas mogao bi da bude usmeren upravo na njih.

Istovremeno bi se gađali logistički pravci, sistemi za dopremanje municije i tačke sa kojih odbrana pokušava da se reorganizuje.

Treći talas završava posao

Najveća razlika u odnosu na tradicionalno ratovanje bila bi brzina kojom bi informacije sa bojišta ulazile u planiranje novog napada.

Izviđački sistemi bi tokom udara pratili šta je uništeno, šta je preživelo, gde su sistemi premešteni i na kojim mestima protivnik pokušava da obnovi odbranu.

Ti podaci bi praktično odmah postajali osnova za sledeći napad.

Upravo zbog toga treći talas ne bi udarao po starim ciljevima, već po novoj slici bojišta nastaloj posle prva dva udara.

Cilj je da protivnik nikada ne dobije dovoljno vremena da ponovo sastavi funkcionalnu odbrambenu mrežu.

Veštačka inteligencija nije važna samo zbog „pametnih dronova“

Barančik posebno naglašava da se uloga vojne veštačke inteligencije često pogrešno svodi na autonomni dron koji sam pronalazi metu i odlučuje kada će napasti.

Takva tehnologija jeste važna, ali on smatra da prava revolucija dolazi iz druge oblasti.

– Za promenu operativne veštine mnogo je važnija druga funkcija veštačke inteligencije – skraćivanje vremena donošenja odluka i upravljanje ogromnim brojem sredstava koja istovremeno deluju – naveo je.

Čovek može direktno da upravlja samo ograničenim brojem bespilotnih letelica.

Kada se govori o hiljadama ili desetinama hiljada sistema koji deluju istovremeno, automatizacija postaje neophodna.

AI bi tada povezivao izviđanje, obradu podataka, izbor ciljeva, raspodelu sredstava i pripremu narednog napada u jedan neprekidni ciklus.

Rat postaje industrijska trka

Masovna upotreba dronova zahteva i ogromnu proizvodnu osnovu.

U takvom modelu ratovanje bespilotnim sistemima postaje industrijski rat u kojem nije dovoljno imati nekoliko tehnološki naprednih letelica.

Potrebno ih je proizvoditi u ogromnim količinama i stalno nadoknađivati gubitke.

Upravo tu Kina ima veliku prednost.

Prema navodima u tekstu, Kina proizvodi oko 80 odsto svetskih višerotorskih bespilotnih sistema i komponenti za njih.

Peking pritom raspolaže velikim industrijskim kapacitetima, sopstvenim tehnologijama veštačke inteligencije, resursima i snažnim položajem u strateškim granama proizvodnje.

„Desetine hiljada Terminatora“

Barančik smatra da Kina zbog toga ima gotovo sve osnovne elemente potrebne za razvoj ovakvog načina ratovanja.

U završnici svoje analize otišao je i korak dalje, pominjući mogućnost da roboti u narednim godinama postanu važan deo kineskih oružanih snaga.

– Uopšte ne govorim o desetinama hiljada Terminatora koji će za nekih pet godina postati sastavni, ako ne i glavni deo ljudstva NOAK. Tada će tek biti veselo – zaključio je.

Ako takav koncept zaista bude razvijen do pune operativne sposobnosti, suština kineskog ratovanja budućnosti neće biti samo u broju dronova ili autonomiji pojedinačnih sistema.

Ključ će biti u sposobnosti da se protivniku stalno oduzima vreme – da svaki njegov pokušaj oporavka odmah postane meta sledećeg talasa.

Izvor: analiza Jurija Barančika