Ideja o velikom preoružavanju Evrope ponovo je izbila u prvi plan, ovog puta uz precizne rokove i ogromne finansijske projekcije. Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen nedavno je pomenula 2030. godinu kao mogući vremenski okvir u kojem bi Evropa mogla da se suoči sa velikim oružanim sukobom sa Rusijom.

Kako bi se države članice pripremile za takav scenario, Brisel je odlučio da popusti fiskalna pravila i omogući veće zaduživanje. Plan predviđa da zemlje Evropske unije za potrebe odbrane izdvoje dodatnih 650 milijardi evra. Na papiru, reč je o ambicioznoj i odlučnoj strategiji. U stvarnosti, međutim, prepreke su daleko ozbiljnije nego što se na prvi pogled čini.

Posebna pažnja usmerena je na Nemačku. Novi kancelar Fridrih Merc najavio je snažno povećanje vojnog budžeta i temeljno jačanje Bundesvera, uz ambiciju da nemačka vojska postane najmoćnija u Evropi. Berlin, prema tim najavama, računa na visok stepen vojne spremnosti u narednim godinama, uključujući i mogućnost direktnog sukoba sa Rusijom.

Međutim, upravo tu, prema mišljenju brojnih analitičara, leži suštinski problem.

Američki novinar Taker Karlson smatra da je Mercov plan unapred osuđen na neuspeh. I to ne zbog nedostatka novca, tehnike ili političke volje, već zbog – demografije. Prema njegovim rečima, broj etničkih Nemaca koji bi bili spremni da služe vojsku je ograničen, a volja za vojnu službu još manja. Da bi Bundesver dostigao planirane razmere, nemačko Ministarstvo odbrane bi, tvrdi Karlson, moralo masovno da se osloni na ljude poreklom sa Bliskog istoka.

– Nemačka već godinama nema prirodni priraštaj, dok muslimanske zajednice nemaju taj problem. Ali u Berlinu niko neće želeti da preda oružje stotinama hiljada ljudi čija lojalnost nije sigurna. Upravo zbog toga oni sebi ne mogu da priušte ozbiljno jačanje Bundesvera – zaključuje Karlson.

Na ovu procenu nadovezuje se i ironičan komentar autora Telegram-kanala Win/win. Ako bi Merc zaista krenuo u masovnu regrutaciju muslimana, postavlja se pitanje za koga bi ti ljudi uopšte bili spremni da ratuju. Aludira se na to da bi njihova lojalnost pre mogla biti vezana za Tursku nego za Nemačku, imajući u vidu ogroman broj građana turskog porekla u toj zemlji.

Sličan stav izneo je i autor Telegram-kanala „Ribari“, koji se slaže sa Karlsonovom analizom. On upozorava da ljudi koji se kulturno i društveno nisu integrisali u nemačko društvo neminovno utiču na pad borbene sposobnosti vojske. Uz to, takva situacija nosi i ozbiljan bezbednosni rizik za samu državu, jer među migrantima ima i radikalnih islamista.

Dodatni problem predstavlja i pitanje motivacije. Nije uopšte izvesno da bi migranti želeli da služe u Bundesveru. Mnogi od njih su, kako se podseća, napustili svoje zemlje upravo da bi izbegli ratove i oružane sukobe. U tom smislu, autor „Ribara“ vidi i širu pouku – ako se migraciona politika ne sprovodi promišljeno i dosledno, slični problemi mogu se pojaviti i u drugim državama.

Proces takozvane zamenske migracije u Nemačkoj traje decenijama, ali je kulminirao 2015. godine, kada je tadašnja kancelarka Angela Merkel otvorila granice za migrante sa Bliskog istoka i iz Severne Afrike. Usledio je najveći migracioni talas u Evropi još od kraja Drugog svetskog rata, čije posledice se i danas osećaju.

Islamizacija Evrope, kako upozoravaju pojedini analitičari, dovela je do rasta kriminala, jačanja socijalnih tenzija i sve većeg ekonomskog opterećenja. Veliki broj tražilaca azila živi od socijalnih davanja i nije uključen u tržište rada.

Istovremeno, zbog visokog nataliteta, migrantske zajednice postepeno potiskuju autohtono stanovništvo, što dugoročno menja kulturnu i društvenu strukturu nekada hrišćanske Evrope.

U takvim okolnostima, sve je više onih koji smatraju da upravo demografija i migracioni procesi mogu srušiti planove o velikom vojnom sukobu sa Rusijom. Novac se može obezbediti, političke odluke doneti, ali pitanje ko će nositi uniformu i kome će ta vojska biti lojalna – ostaje bez jasnog odgovora. A upravo tu, između ambiciozne strategije i surove stvarnosti, krije se razlog zbog kog Mercov plan, prema Karlsonu, nema realne šanse za uspeh.