Grenland se poslednjih godina često pojavljuje u središtu globalne političke pažnje, naročito nakon ponovljenih izjava Donalda Trampa da bi ostrvo trebalo da postane deo Sjedinjenih Američkih Država. Ipak, interesovanje Vašingtona za ovu ogromnu ledenu teritoriju nije novijeg datuma. Ono traje decenijama i ima duboke vojne i naučne korene, koji su dugo ostajali skriveni ispod same površine – doslovno.

Jedan od retkih trenutaka kada je ta priča izbila u javnost dogodio se 2024. godine. Tada su istraživači NASA, testirajući novu radarsku tehnologiju namenjenu snimanju struktura ispod ledenih pokrivača, iz vazduha uočili složenu mrežu tunela na oko četrdeset metara ispod grenlandskog leda. Prizor je delovao gotovo kao scena iz naučno-fantastičnog filma.

Objašnjenje, međutim, bilo je manje filmsko, ali ne i manje intrigantno. Radilo se o davno napuštenoj američkoj tajnoj bazi iz vremena Hladnog rata – ogromnom kompleksu koji je u svoje vreme funkcionisao kao pravi podzemni grad. Otkriveno je ono što je decenijama bilo zaboravljeno, a pitanje koje se odmah nametnulo bilo je jednostavno: da li je povratak na to mesto uopšte moguć?

Dokumentacija Pentagona o ovoj bazi, poznatoj pod imenom Camp Century, skinuta je sa oznake tajnosti još tokom devedesetih godina prošlog veka, više od trideset godina nakon njenog napuštanja. Ipak, tek slučajno radarsko otkriće NASA tima, koji je predvodio naučnik Grin, ponovo je skrenulo pažnju javnosti na projekat koji je nekada nosio kodni naziv „Ledeni crv“.

Izgradnja baze započela je gotovo neprimetno 1959. godine. Gledano iz današnje perspektive, planovi su delovali izuzetno ambiciozno, čak megalomanski. Ideja je bila da se ispod ledenog štita Grenlanda sakrije infrastruktura koja bi se prostirala na stotinama hiljada kvadratnih kilometara i u kojoj bi se nalazili lansirni položaji za čak 600 balističkih raketa srednjeg dometa.

Zamišljeno je da se rakete kreću pomoću vozova, po šinama postavljenim u kilometrima dugim tunelima. Led je bušen snažnim mašinama, uz pomoć tri ogromne bušilice slične onima koje se koriste prilikom kopanja metroa.

Radovi su završeni već u jesen 1960. godine, ali u znatno manjem obimu od prvobitnih planova. I pored toga, „umanjeni“ Camp Century bio je impresivan. Imao je glavnu ulicu sa bočnim prolazima, stambene objekte sa kupatilima i tuševima, kancelarije, menze, teretanu, bioskopsku salu, biblioteku, prodavnice, ambulantu sa operacionom salom, vešeraj, laboratorije, kapelu, pa čak i berbernicu. Električnu energiju i grejanje obezbeđivala je mala nuklearna elektrana, dok su u jednom od tunela bile postavljene šine.

Već početkom šezdesetih godina postalo je jasno da su očekivanja bila preoptimistična. Nuklearno oružje nikada nije dopremljeno u bazu, jer se ispostavilo da ledena masa nije stabilna kako su projektanti verovali. Led se pomerao, sabijao i deformisao brže nego što se očekivalo, a tuneli su se krivili i gubili oblik.

Nuklearni reaktor je uklonjen 1964. godine, a već do 1966. prirodni procesi praktično su onemogućili dalji boravak ljudi u podlednom gradu. Oko dvesta pripadnika osoblja napustilo je bazu, ostavljajući iza sebe veliku količinu opreme i otpada.

Taj otpad i danas predstavlja ozbiljan razlog za zabrinutost. U ledu su ostali toksični hemijski spojevi, uključujući polihlorovane bifenele, otpadne vode, oko 200.000 litara dizel goriva, kao i radioaktivni materijali.

Nekada se smatralo da će led Grenlanda, kao i Antarktika, zauvek bezbedno „zarobiti“ takav otpad. Danas je jasno da to nije tačno. Led se topi, pomera i menja, posebno u uslovima ubrzanog globalnog zagrevanja, što otvara realnu mogućnost da te supstance jednog dana dospeju u okolnu sredinu.

Kako je čitav projekat uspeo da ostane skriven toliko dugo? Zvanično objašnjenje bilo je jednostavno: radovi su predstavljani kao isključivo naučni. A ono što se odvijalo duboko ispod površine, spolja se ionako nije moglo videti. Ipak, naučni deo priče nije bio samo paravan.

U okviru Camp Centuryja radili su vojni naučnici iz laboratorije specijalizovane za istraživanje hladnih regiona. Već 1960. započeto je dubinsko bušenje leda i vađenje ledenih jezgara – cilindričnih uzoraka koji u sebi čuvaju zapise o klimi prošlih epoha.

U tim uzorcima nalaze se mehurići drevnog vazduha, tragovi vulkanskog pepela i polena. Kako bi se međunarodna javnost umirila, poznati polarni istraživač Pol Sajpl je u Kopenhagenu, prilikom prijema medalje Kraljevskog geografskog društva, govorio o bazi kao o isključivo naučnoj stanici, ne pominjući svoju povezanost sa vojnom laboratorijom.

Do leta 1966. bušotina je dostigla dubinu od 1.388 metara, a poslednjih 3,44 metra činila je – zemlja. Ledeni pokrivač Grenlanda bio je probijen do samog tla. Ogromna naučna prilika tada je prošla gotovo neopaženo. Uzorci su delimično proučeni, obeleženi i odloženi u zamrzivače, dok se pažnja naučne zajednice okrenula Antarktiku i bušotini na stanici Vostok.

Tek pola veka kasnije grenlandski uzorci su ponovo analizirani. Tokom 2018. i 2019. međunarodni tim naučnika detaljno ih je ispitao, a rezultati objavljeni 2021. godine doneli su iznenađujuća otkrića. U uzorcima su pronađeni ostaci lišća, trave, grančica i mahovine, kao i izotopi berilijuma i aluminijuma, koji nastaju samo pod dejstvom sunčeve svetlosti.

Kasnija primena luminescentnih metoda datiranja omogućila je preciznije određivanje vremena poslednje izloženosti tla svetlu. Zaključak je bio jasan: Grenland je pre oko 400.000 godina ostao bez leda na period od približno 16.000 godina. Dovoljno dugo da se razviju šume, pre nego što je led ponovo prekrio ostrvo.

Danas se preko Grenlanda slivaju snažne reke otopljene vode, a klimatolozi upozoravaju da bi potpuni nestanak ledenog pokrivača podigao nivo svetskih mora za oko sedam metara. U tom svetlu, priča o Camp Centuryju više nije samo istorijska zanimljivost, već ozbiljno upozorenje.

Kako objašnjavaju glaciolozi, svaka građevina u snegu i ledu osuđena je na propadanje. Sneg se sabija, led se kreće, zidovi se urušavaju, a dodatni problem predstavlja toplota nuklearnog reaktora koja je dodatno ubrzala deformacije. Sama baza, uostalom, nikada nije bila planirana kao večna – predviđena je za rad od desetak godina.

U tom kontekstu, i nekadašnje vizije potopljenih obala sveta danas deluju manje kao fikcija, a više kao upozorenje.

Grenland, nekada domaćin tajnog vojnog grada ispod leda, danas je jedan od ključnih pokazatelja pravca u kojem se planeta kreće. Između istorije, nauke i politike, ova priča i dalje ostaje otvorena.