U Jugoslaviju ih niko nije hteo, Stepinac ih je sam naterao!

 

 

Njihov zadatak bio je da izraze spremnost na ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Južnih Slovena, piše Hrvoje Klasić za portal Net.hr u tekstu "Istina za koju Hrvati nisu spremni: U Jugoslaviju su nas "uvukli" sveštenici i pravaši, a samo pogledajte čime se tada bavio Stepinac, koji prenosimo u celini.

- Nekoliko dana kasnije, 1. decembra, srpski prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević proglasio je nastanak države koja će prvo nositi ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevina Jugoslavija.

Termini Jugoslavija, Jugosloveni i jugoslovenstvo u hrvatskoj javnosti su već duže vrime proskribovani i spominju se uglavnom u negativnom kontekstu. Jugoslavija je bila tamnica hrvatskog naroda, Jugosloveni su bili (i ostali) hrvatski neprijatelji, a jugoslovenstvo je (oduvijek) negacija hrvatskih nacionalnih interesa. Koliki se postotak stanovništva zaista slaže s ovakvim stavovima teško je proceniti. Odgovor bi mogle da natuknu ankete o najznačajnijem Hrvatu u istoriji koje se sprovode poslednjih trideset godina.

 

Činjenica da u njima ne pobeđuje niti jedan hrvatski knez, kralj, ban ili predsednik već uglavnom jedan jugoslovenski maršal upućuje na zaključak da su bespoštedni kritičari glasna i često agresivna, ali ipak manjina. Cilj ovog teksta nije društveno-politička analiza Jugoslavije kao države, bilo monarhističke ili socijalističke. Ovo je samo skroman doprionos detektiranju glavnih "krivaca koji su Hrvate u nju uvukli".

Verovali ili ne, začetnici ideje o slavonskoj uzajamnosti među Hrvatima bili su katolički sveštenici! Počelo je u 16. veku s hvarskim dominikancem Vinkom Pribojevićem, a nastavilo se vek kasnije s isusovcem Jurajem Križanićem. Njihove teze o jednom, slovenskom narodu i jednom, zajedničkom slovenskom jeziku nadogradiće u 19. veku hrvatski preporoditelji poput Ljudevita Gaja, Janka Draškovića i ostalih Iliraca.

Hrvatski katolički sveštenici, u prvom redu biskup Josip Juraj Štrosmajer i kanonik Franjo Rački, najzaslužniji su i za promociju jugoslovenstva kao političkog projekta. Uz osnivanje različitih kulturno-naučnih institucija s jugoslovenskim predznakom (npr. JAZU), Štrosmajer učestvuje i u pregovorima sa srpskim knezom Mihajlom Obrenovićem i srpskim ministrom spoljnih poslova Ilijom Garašaninom o mogućem ujedinjenju hrvatskih krajeva sa Srbijom u zajedničku jugoslovensku državu.

 

Konkretan posao za ulazak u Jugoslaviju odradili su pravaši

Premda uticaj hrvatskih katoličkih sveštenika na afirmaciju jugoslovenstva može iz današnje perspektive da zvuči nestvarno i apsurdno, nastavak priče izgleda još apsurdnije. Naime, najkonkretniji posao u stvaranju jugoslovenske države i ulasku Hrvata u nju odradili su hrvatski pravaši, sledbenici Ante Starčevića!

Upravo pripadnici Starčevićeve stranke prava čine (hrvatsko) jezgro Jugoslovenskog odbora, organizacije koja tokom Prvog svetskog rata pregovara sa srpskom vladom o ujedinjenju. Osim što se zalažu za nastanak zajedničke države, starčevićanci, sudeći po rezoluciji iz juna 1918, smatraju da "narod Hrvata, Srba i Slovenaca jeste pod tri imena jedan isti narod". Među najglasnijim zagovornicima zajedničke jugoslovenske države ističe se i bivši član vodstva Stranke prava, političar iz Splita, Josip Smodlaka. Procenivši da je rasprava o ujedinjenju koja se u Zagrebu prespora, a zabrinut započetom italijanskom okupacijom istočnojadranske obale, on upozorava da će Dalmacija, ako se ceo proces ne ubrza, sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom.

I konačno, nakon što su različiti stavovi ipak usuglašeni, izjavu o ujedinjenju pred Aleksandrom Karađorđevićem u Beogradu je pročitao predsednik Starčevićeve stranke prava, Ante Pavelić (stariji). Svoj govor Pavelić je završio poklicima "Neka živi Vaše kraljevsko visočanstvo! Neka živi ceo naš ujedinjeni srpsko-hrvatsko-slovenski Narod! Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija"!

Jugoslovensku ideju u tom trenutku podržava i mladi austrougarski poručnik hrvatskog porekla zarobljen u ljeto 1918. na italijanskom ratištu. Iako nije morao, on se nakon zarobljavanja dobrovoljno priključuje novoformiranoj Jugoslovenskoj legiji. Svoj ratni put završiće kao oficir Jugoslovenske vojske na Solunskom frontu, a zatim i u Srbiji. Upravo taj jugoslovenski patriotizam biće važan argument kralju Aleksandru da petnaestak godina kasnije podrži imenovanje Alojzija Stepinca za zagrebačkog nadbiskupa.

Laž da su Hrvati uvučeni silom

Nema spora da će dalji razvoj odnosa u novostvorenoj državi mnoge, pogotovo Hrvate, razočarati. Posledice tog razočaranja uskoro će postati i tragične. Ali, potpuna je neistina da su Hrvati u Jugoslaviju uvučeni silom, mimo svoje volje. Kao što je i istorijski netačno da za pojavu i razvoj jugoslovenske ideje među Hrvatima budu optuženi komunisti, Srbi, masoni, Jevreji i ostali mrzitelji svega hrvatskog. Upravo suprotno, činjenice pokazuju da bi glavne 'krivce' trebalo tražiti među prethodnicima onih koji su danas najglasniji u optužbama.

 

I zato, kad sledeći put čujete nekog katoličkog sveštenika ili simpatizera jedne od brojnih stranaka prava, kako proklinje dan kada je nastala Jugoslavija, samo ga podsetite na reči Oskara Vajlda: 'U životu vas mogu zadesiti samo dve istinske tragedije: jedna je kad ne dobijete ono što želite, a druga - kad to dobijete.