Petrovačka cesta, Oluja,
RTRS
Petrovačka cesta, Oluja,

RTRS

Petrovačka cesta, Oluja,, Foto: RTRS

Na današnji dan pre 24 godine, oružane snage Hrvatske su uz odobrenje i podršku NATO i Armije BiH izvršile agresiju na severnu Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju. 

Iako je oblast bila pod zaštitom UN, a predstavnici Republike Srpske Krajine dan ranije u Ženevi i Beogradu prihvatili predlog međunarodne zajednice o mirnom rešenju sukoba, posle nekoliko dana neravnopravne borbe, u kojoj je oko 30.000 srpskih vojnika pokušalo da odbrani narod od sedam puta jačeg neprijatelja, slomljen je svaki otpor i 220.000 ljudi krenulo je u dotad najveću srpsku "seobu" ka Srbiji.

Pročitajte još:

Agresija je trajala i posle prekida borbi. Hrvati su mučki ubijali i one koji nisu mogli da pođu u kolonu i one koji su bili u koloni, prateći je u stopu sve do duboko u teritoriju tadašnje Republike Srpske.

- Na evidenciji "Veritasa" nalaze se imena 1.869 poginulih i nestalih Srba u toj akciji i posle nje, od kojih je 1.220 civila, među kojima su tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Od ukupnog broja žrtava, do sada je rasvetljena sudbina njih 1.124, dok se kao nestalo vodi još 745.

 

Savo Štrbac

D.I.C. Veritas

Savo Štrbac, Foto: D.I.C. Veritas

Hrvatska bez valjanog razloga izbegava ekshumacije onih mesta ukopa koja su poznata, a gde je sahranjeno oko 138 nepoznatih osoba, kao što oteže i sa identifikacijom 357 već ekshumiranih ostataka.

Vaši podaci se znatno razlikuju od podataka države Srbije, da ne pominjemo Hrvatsku?

- Računica u "Veritasu" je drugačija od državnih jer mi pod ekshumiranima računamo i tela koje su same porodice pronašle, a u čemu nisu učestvovali ni Srbija, ni Hrvatska, ni Haški tribunal. Takvih ima dosta, a podatke nema niko osim nas u "Veritasu" jer nam ih ljudi sami daju. Radi se o takozvanim vrtnim grobovima, za koje niko ne zna da postoje. Napuštene starce su uglavnom sahranjivale komšije ili slučajni namernici i nikad to nisu prijavili državnim institucijama. Postoje i indirektne žrtve koje nisu stradale od direktnog delovanja hrvatskih vojnika, ali su u uzročno-posledičnoj vezi sa akcijom "Oluja". Primera radi, starica koja je ostala i preminula na svom ognjištu bez lekova i hrane, ili starac koji je preminuo od stresa u koloni. Moj rođak je sahranio stariju ženu, koju je, znajući čime se bavim, prijavio meni, ali starac i dete koje su sahranjeni na istom mestu pokopa gde i ta starica nikad nisu prijavljeni.

 

Akcija

Tanjug/Arhivska/Vladimir Dimitri

Akcija "Oluja", oluja, Foto: Tanjug/Arhivska/Vladimir Dimitri

Kako je moguće da pored toliko žrtava i svedoka događaja nema nijedne presude za taj zločin?

- To je posebna psihoza. Razgovarao sam sa toliko ljudi koji su mi rekli strašne stvari, bili su svedoci raznih ubistava, ali niko ne želi da im se ime pominje ni za živu glavu. Neko je dobio penziju, neko očekuje penziju, neko ima još zemlju u Hrvatskoj, neko žive rođake. Recimo, čovek koji je 1996. bio u zarobljeništvu, kome je ubijeno 14 članova familije, a koga su Hrvati prisilili da tovari njihove leševe na kamion, odustao je od svedočenja pred Tribunalom na ženin nagovor jer je u njegovom kraju ostala da živi rođaka, za koju se bojao da će je ubiti. U slučaju suđenja hrvatskim generalima, zvali su me iz Haga tužioci jer su odabrani svedoci koji su svedočili preko nas masovno izbegavali da se odazovu pozivima suda. Pritom su neškolovani imali veći osećaj za odgovornost i moral nego oni fakultetski obrazovani.

 

Zbog čega toliki strah, da li je opravdan i danas?

- Onoga koga guja ujede, taj se i guštera boji. Možda je sad tenzija malo popustila, ali svašta se dešavalo. Ljudi masovno menjaju imena da im deca ne bi imala probleme zbog srpskog prezimena. Ili nije više Jovan, nego Ivan. Primera radi, prijatelj, pravoslavni sveštenik, kaže mi da je u njegovoj parohiji prošle godine preminulo 30 pravoslavnih vernika, a da je on sahranio svega dvoje. Sve ostale je sahranio katolički sveštenik da njihovi rođaci ne bi imali probleme u školi, na poslu, na ulici.

 

Akcija

Tanjug/Arhivska/Vladimir Dimitri

Akcija "Oluja", oluja, Foto: Tanjug/Arhivska/Vladimir Dimitri

Na osnovu svega, možemo da kažemo da "Oluja" još traje?

- "Oluja" traje i trajaće dugo. Iako je Tuđman rekao da će srpsko pitanje u Hrvatskoj biti rešeno kada Srbe svedu na tri procenta ukupne populacije. Prema projekciji "Veritasa", oni su davno premašili taj cilj. Popis iz 2011. kaže da je Srba svega 4,6 odsto. Od tada je bilo brisanja, donošenja novih zakona, staračka populacija umire, više ih odlazi nego što se vraća… Davno su premašili tih tri odsto. Ali ni to im nije dovoljno, pa i dalje ne dozvoljavaju ćirilicu ni ostala prava. Slušam Milorada Pupovca kako sad više kuka nad sudbinom Srba nego što smo mi kukali. Hrvatski propisi i ustavni zakoni se ne primenjuju prema manjinama uopšte. Za dve godine će biti novi popis, pokazaće se da je srpska populacija pala ispod ta tri odsto.

Nijedan Hrvat nije osuđen za ubistva Srba

Do sada su, prema Štrpčevim rečima, samo dvojica pripadnika hrvatske vojske u Hrvatskoj osuđeni za ratne zločine nad Srbima:

- Ali nijedan nije etnički Hrvat. Jedan je Albanac, drugi Srbin. Rajku Kričkoviću, koji je nepravosnažno osuđen, u ratu je ubijeno 14 članova porodice, Srba iz Like, a njega je hrvatski sud u Rijeci osudio da je ubio tročlanu srpsku porodicu. I to prve komšije.

Hrvatska vojska

Profimedia

Hrvatska vojska, Foto: Profimedia

 

Šta je nateralo Srbina u hrvatskoj vojsci da ubije svoje?

- Oni koji su preneverili morali su da se dokažu da su veći katolici od pape. Morali su da ubijaju svoje, a svedok protiv njega bio je njegov najbolji drug, sa kojim se pokarabasio i ovaj ga je potkazao vlastima. Hrvati su to vrlo mudro iskoristili, osudili su pripadnike svoje vojske za koje se vidi da nisu Hrvati, sve radi prividnog zaključka da jeste bilo zločina u njihovoj vojsci, ali da to nisu uradili Hrvati, jer to njima vera zabranjuje, već "ovi drugi, druge vere".

 

Hrvatska vojska

Youtube/Printscreen

Hrvatska vojska, Foto: Youtube/Printscreen

Broj žrtava još nije konačan

Štrbac prenosi da je od JKP "Pogrebne usluge" u Bijeljini u maju dobio pismo u kojem "Veritas" obaveštavaju da je na groblju Pučile sahranjeno još 14 Krajišnika, od avgusta do novembra 1995. godine.

- Od njih 14, samo su trojica bili u evidenciji "Veritasa". Zato se broj žrtava stalno povećava i pitanje je koliko ima još grobova krajputaša. U tom preduzeću, međutim, kažu nam da zato žele da naprave zajednički spomenik svim Krajišnicima žrtvama "Oluje", što je, složićete se, divna ideja.

BONUS VIDEO: Munjeviti start i izlazak srpskih tenkista