"Predsjedniče, nemojte nas zaboraviti"
"Predsjedniče, znam da ste proglasili vanredno stanje", počinje svoje pismo Mr Vladislav Dajković, opozicioni aktivista iz Crne Gore i politikolog, a mi ga prenosimo u celosti.
printskrin
"Predsjedniče, znam da ste proglasili vanredno stanje i da ne znate gdhe vam je glava. Znam da vi, po logici stvari, imate najveću odgovornost za sve građane Srbije. Znam da se suočavate sa svakodnevnim pritiscima, pretnjama, kritikama - šta god da uradite. Ali, tu ste gde ste i na Vama je da pokažete nadljudske napore u borbi sa ovim đavoljim nevidljvim neprijateljem koji nas fizički, a još više, čini se, psihički parališe iz minuta u minut.
Ako se pitate zašto pišem odavde iz Podgorice baš Vama kao predsjedniku Srbije, reći ću Vam i to. Vaspitavan sam u duhu jedne roditeljske životne lekcije koja glasi: Srbi i Crnogorci nisu bratski narod, a još manje komšije. Mi smo jedan ISTI narod koji razdvaja samo jedna administrativna crta, a spaja nas isti jezik, ista kultura, ista tradicija, ista borba, isto stradanje, iste navike, iste mane, isto nestrpljenje, isti Hram Svetog Save, isti Manastir Ostrog, isti Dunav, ista Morača, isto.. ma znate već sve. Drugi razlog je taj što Mila Đukanovića ne doživljavam kao svog predsjednika, niti ću.
Zbog svega navedenog vam neću oduzeti puno vremena. Predsjedniče, nama u Crnoj Gori treba Vaša pomoć, a kad kažem Vaša, mislim na Srbiju, jer ste Vi par ekselans prvi predstavnik naroda Srbije. Korona virus se uvukao pod našu kožu, preteći da ugrozi naše živote, dok je, s druge strane, ekonomija već ugrožena. Hiljade mladih ljudi su zbog vanrednih mera ostale bez te proklete dnevnice od koje žive, ali o tome niko ovdje ne misli. Redovi u prodavnicama se povećavaju iz metra u metar, iz sata u sat, time stvarajući dodatnu paniku.
Zvanična Crna Gora, iskren da budem, pokazuje odrijeđene napore, premda pokazuje i nefunkcionalnost, ali i nespremnost u ovoj (životnoj) borbi. Istovremeno, ne žele da priznaju da mi zapravo i nemamo robne rezerve, te da nismo samodovoljna zemlja poput Srbije. Predsjedniče, mi ništa ne proizvodimo, mi nemamo nijednu ozbiljnu fabriku, mi, po svemu sudeći, nemamo zalihe hrane, a još manje lijekova. Mi smo, rečju: Ugroženi.
Naši ''prijatelji'' iz NATO saveza nam ne pomažu, osim kad treba da se povede neka hajka na naš narod ili našu Crkvu. ''Prijatelji'' iz Evropske unije su očito zaboravili da smo mi ''Balkanski tigar'' koji je najbliže dotrčao do njihovih vrata - vrata koja nikako da otvore. Rusija, ruku na srce, otkako smo ušli u vojni savez koji nas je bombardovao pre dvadesetak godina, nema ni obavezu, a ni želju da nam pomogne. Ostala nam je samo Vaša i naša Srbija.
Vaša jučerašnja izjava da će Srbija sve zalihe hrane i drugih roba proslijediti zemljama regiona, uključujući i Crnu Goru, oduševila je naš narod. Danas je, slučajno ili ne, kroz Podgoricu projezdio konvoj kamiona srpskih registarskih oznaka koji su doprijemili desetine tona brašna. I da, sasvim je nevažno da li smo to brašno morali da platimo ili ne, iz samo jednog razloga: Druge zemlje nam ne daju njihovu robu čak ni da platimo, već ih ljubomorno čuvaju u svojim zalihama.
Da ne dužim, iako bih knjigu mogao napisati u ovom naletu pomešanih osećanja: Predsjedniče, znam da imate puno pravo da budete ljuti na zvanični režim u Podgorici, do te mere da im se potpunim zatvaranjem granica osvijetite za sve ono što rade srpskom narodu, ali i Srbiji već decenijama. Tu posebno mislim na njihovu ''ljubav'' prema Crnoj Gori koja se posljednjih dvadeset godina demonstrira apriorno mržnjom prema Srbiji.
Ipak, znam da to nećete uraditi, kao što niste ni dosad. Zato, tražio Đukanovićev režim pomoć Srbije - u prehrambenim namirnicama, u lijekovima, u ljekarima, opremi ili ne - svakako nam šaljite pomoć i molim Vas, nemojte nas zaboraviti.
Nek ova teška i mučna situacija više nego ikad ujedini i uveže naš narod u zajedništvu i slozi, baš kao što nas je ujedinila stradalnička bitka na Mojkovcu 1916. godine, uz napomenu da smo tada znali i videli sa kim se borimo, a danas niti znamo, niti vidimo.
Znam da nas Vi nećete ostaviti, a ni zaboraviti, jer su Crna Gora i Srbija - kako su pjevala grla crnogorskih Srba nedjeljama unazad - jedna familija.
Nek su vječne Srbija i Crna Gora, dva oka iste glave. I da ne zaboravim: Ne damo svetinje!"