Crna jama Sovjak
youtube/screenshot/Erik Dundara
Crna jama Sovjak

youtube/screenshot/Erik Dundara

Crna jama Sovjak, Foto: youtube/screenshot/Erik Dundara

Možete li da zamislite da se probudite i vidite oko 250.000 tona industrijskog otpada koji, čim se malo zagreje, smrdi tako nepodnošljivo da ne možete otvoriti prozor? I tako svaki dan, sa bezbroj pitanja o tome kako otrovi neumorno podsećaju na jezivi miris utiču na zdravlje ljudi koje volimo.

Zapamtite, u prirodi ostavite samo tragove svojih koraka! Pokupite smeće, čuvajte prirodu i budite odgovorni prema njoj!

Kakav paradoks, da opština, koja je zbog visokog nataliteta nazvana „puna života“, još uvek skriva jamu smrti u 21. veku, bez obzira na najave rehabilitacije predviđene korišćenjem fondova EU. Kako se rokovi sužavaju, u crnoj rupi od približno 10.000 kvadratnih metara, okruženi žičanom ogradom, još uvek su kiseli katran, otpadni katran, mulj acetilena, istrošena ulja, rezervoari za naftu i naftne derivate, otpadni rastvarači, ulja za sečenje i drugi tečni otpad ugrožen ... Spisak toksičnih supstanci je dugačak - i naveden je u projektu za pripremu studije o uticaju na životnu sredinu i sanaciji jame. Na divljem smetlištu koje strpljivo ispušta svoje toksine u zemlju, leže i kućanski aparati, gume, delovi automobila i mašine ...

Stanovnici se plaše da bi unutra moglo biti radioaktivnog otpada, a ne žele ni da razmišljaju o zemljotresu koji bi tu rupu odčepio. Pored uticaja na kvalitet vazduha i tla, zabrinjava i opasnost od zagađenja podzemnih voda jer je reč o kraškom području koje je posebno osetljivo. Naime, Sovjak je kraška vrtača, odnosno vrtača. Budući da se nalazi u seizmički aktivnom području u subdukcijskoj zoni jadranske mikroploče pod Dinaridima, možemo pretpostaviti šta bi se dogodilo u slučaju oticanja kontaminirane podzemne vode.

Romeo Ibrišević, fotograf i ekolog, hrvatski lovac na olupine i predsednik Udruženja zelenih nogu, godinama posećuje crnu tačku na Viškovu da proveri da li su započeti radovi na sanaciji, ali uvek nailazi na istu scenu.

„Gledam u taj ponor i ne primećujem da se količina crnine u ovoj jami značajno menja. Pitam se kakav je vazduh. Ne verujem da to može biti dobro, pa dišem oskudno. Razmišljam o tome šta bi se dogodilo u slučaju požara jer jame prelaze dalekovodi Melina-Plomin i Pehlin-Plomin. Bolje je ne zamišljati takav scenario “, kaže Romeo, koji je pre nekoliko godina tamo upoznao Ismeta Đurđevika i njegovu porodicu, kojima je ovaj izvor bolesti u dvorištu. Jednom davno,

Ismet se nadao da će vlasti videti kolika šteta prijeti Hrvatskoj, ali s vremenom je crnina ponora u blizini dvorišta izbrisala tragove optimizma.

„Moja porodica više ne može da živi ovako. Radovi nisu započeti, a nisu ih ni na vidiku. U opasnosti smo od požara, a sada kada su počeli zemljotresi, sve bi moglo da se završi vrlo loše “, rekao je Ismet Đurđevik Romeu Ibriševiću, dodajući da želi da mu država obezbedi malen stan kako ne bi umro u ta rupa od straha i neizvesnosti. Sovjak nije problem samo stanovnika Viškova ili Rijeke, već svih nas koji ćemo svoje ostaviti budućim generacijama, čija lepota i zdravlje opasno nagriza ništavilo toksičnog otpada.

Pročitajte još: