Ovde sam rođen, gde da idem!?
Dolinom jorgovana...
Alo!/Masanori Jošida
Pod budnim okom srednjovekovnog Magliča, čije temelje o Jovanjdanu, dabome, čuva magla, bližimo se svetoj srpskoj zemlji. Da je osetimo bar na dan i držimo u sebi zanavek.
Ni kosovska policija, ni kvazigranica, ne zaustavljaju poriv da osetimo da smo svoji na svome. Među svojima. Na Milutinovoj zemlji, pred njegovom grobnicom. Sabrani u Banjskoj koju - hvala joj - naša država obnavlja. Da svedočimo iz drevnog manastira današnjem i - hvala unapred državi - večnom jedinstvu. Njihovom, na Kosovu i Metohiji, a trebalo bi i našem, vascelom srpskom.
- Odavde ne mrdam. Na ovoj zemlji sam rođen, gde da idem? Ne plašim se ostanka.
Veliki „grande Deki“
Našeg proslavljenog fudbalera Stankovića u Italiji su zvali „grande Dejan“. Da je veliki, znamo i sami, a on to svakom bogovetnom prilikom potvrđuje. I ovog puta je pomogao. Na vapaj Jelene Božović iz Prilužja predsedniku Aleksandru Vučiću na skupu u Lapljem selu da je Centru za socijalni rad neophodno terensko vozilo, legendarni Deki je reagovao. Rešiće zemljacima taj problem.
Reči krepkog sedamdesetogodišnjaka u porti zadužbine slavnog srpskog kralja niko u toj svetinji, do najmlađeg, nije izgovorio drugačije. Ni pomislio. Dolazak šefa države, matice Srbije, dao im je moć Milutina. Da izdrže i održe se tu gde jesu. Jedinstveni u vekovnoj slozi. Da veruju da nisu ostavljeni – i nisu, uveravao ih je predsednik Aleksandar Vučić – u teškoj svakodnevici.
Da, teško im je, preteško. Shvatamo to, spuštajući se ka Mitrovici, a pogotovo dalje ka centralnom Kosovu. Osećamo. I čujemo. Čujemo strah.
- Kako da se osećamo bezbednim kad nam ubiše najboljeg među nama (Olivera Ivanovića)? - zavapila je žena u najvećem srpskom gradu na KiM, boreći se sa suzama da joj ne progutaju reči pred predsednikom.
Stan za „majku Jugovića“
Više od pet sati sati predsednik Aleksandar Vučić slušao je muke kosovskih Srba. Pomoć je obećao svima, a rešenje problema onima kojima je mogao tokom, nema sumnje, istorijske posete Kosovu i Metohiji. Tako je Milica Kostić, rođena Nišlijka, majka četvoro dece, dobila uverenje šefa države Srbije da će petogodišnji podstanarski problem njene porodice uskoro biti rešen.
Gde smo mi, a gde su oni? Tako je nam lako. I kad smo išli uz Ibar i dalje niz Ibar. A njima, našima, Srbima, sve je teže. Južnije, sve tužnije. Okupljeni, na hiljade njih, iz Štrpca, Gore, Pomoravlja, Metohije, pa i sa bar malo srećnijeg severa, u centru, u Lapljem selu, došli su da se izjadaju. Da ih prvi među njima čuje. Da ih razume. Da im pomogne. A ko će drugi? I hoće. Verujemo.
Zdravlje, mir, obrazovanje, posao... Zaposlenje, spokoj, zdravlje... I tako ukrug. Duboko u noć. Noć koju su ispred Doma kulture zasipale pahulje veličine kokica (ne onih iz toplih beogradskih bioskopa!).
Čuli smo svačiju muku, svoju svakom najtežu. I samohrane majke, i oca bolesnog deteta, i nezaposlenih, i nezaštićenih, zatečenih da se (iz)bore u albanskom svetu, da budu srećni. Da budu ljudi! Svakog ko je dočekao da se dočepa mikrofona.
Slušali smo satima jadanje našeg naroda, vapaje za svetlom pravde iz te crne rupe sveta zvane država Kosovo. Slušali smo i u nadi verovali da će i taj prokleti svet čuti šta Srbi u srcu Evrope u 21. veku trpe. Ono što njihovi junaci mogu samo na filmu - voljom pera scenarista i kamerom režisera, nikako drugačije - u „Gospodaru prstenova“, „Hrabrom srcu“, „Gladijatoru“, „Patrioti“...
Prođe dan kao čas, a zapravo za večnost. Glad? Neeee! Jed? Da! Gde smo mi, a gde su oni - naša braća i sestre. Bože, rasteraj maglu i pusti sunce da ih ogreje. Zagreje. I sačuva.
Mi se vraćamo dolinom jorgovana... Nazad, u spokoj, ostavljajući nespokoj za sobom. U mir, ostavljajući strepnju. Na posao, ostvaljajući brigu... S pitanjem koje je teško kao magla oko Magliča: kako živimo mi, a kako Srbi na svojoj, svetoj zemlji? Bože...